Kako trauma iz djetinjstva može dovesti do usamljenosti u odrasloj dobi

Trauma iz djetinjstva može imati doživotne posljedice koje variraju zavisno od mnogih faktora, uključujući doba kada se trauma dogodila, da li je trauma bila izolovani događaj ili je hronična, prisustvo ili odsustvo podrške roditelja ili primarnog staratelja, prirodnu otpornost djeteta, ozbiljnost traume kao i trajanje traume(a).

Bez obzira na vrstu traume, njene posljedice mogu ostaviti dugotrajne emocionalne rane, koje povećavaju rizik od razvoja poremećaja privrženosti (vezanosti) u djetinjstvu, te potencijal za traumu u odnosima kod odraslih, uključujući osjećaj duboke usamljenosti.

Trenutni statistički podaci o usamljenosti odraslih su zapanjujući. Ako gledamo gdje su rađena istraživanja (SAD) više od 58 posto odraslih sebe smatra usamljenim, čak i kada su u vezi. Za mlađe odrasle osobe je dvostruko veća vjerovatnoća da će doživjeti usamljenost od starijih, a 79 posto ljudi između 18 i 24 godine tvrdi da se osjećaju usamljeno. Slično, 42 posto odraslih u dobi od 18 do 34 godine kaže da se “uvijek” osjećaju usamljeno u poređenju sa samo 16 posto ljudi starijih od 55 godina.
Stope i procenti ljudi koji su iskusili značajno zlostavljanje, napuštanje ili zanemarivanje u djetinjstvu vjerovatno će prijaviti čak i veće proporcije usamljenosti.

Duboki osjećaj usamljenosti u odrasloj dobi obično povezuje sa emocionalnim zanemarivanjem u djetinjstvu. Znakovi traume i usamljenosti u odnosima kod odraslih mogu uključivati:

• Poteškoće u podnošenju samoće – stalna potreba za stimulacijom ili nečim čime bi odvratili pažnju.
• Poteškoće u razumijevanju sebe ili svojih emocionalnih potreba.
• Duboki osjećaj praznine koji se može manifestovati kao "dosada".
• Osjećaj bezvrijednosti ili neke teške mane.
• Pokušaj da se stalno ugađa drugima.
• Toksična pozitivnost.
• Nedosljedne granice.
• Duboki osjećaj stida ili krivice.

Usamljenost može dovesti do još veće usamljenosti
Budući da je usamljenost povezana sa osjećajem srama i nedovoljno dobrog osjećaja sebe, odrasli koji doživljavaju osjećaj hronične usamljenosti mogu postati prilično vješti u tome da je maskiraju i nauče da je sakriju. Na primjer, mnogi koji se bore sa osjećajem usamljenosti mogu pokušati prekomjerno kompenzirati svoja osjetljiva osjećanja toksičnom pozitivnošću - gdje parola "ne brini, budi srećan" postaje toksična mantra koja na trenutak odbacuje stid i usamljenost.

Oni mogu postati depresivniji ili se osjećati društveno neugodno jer moraju nositi „društvenu masku“ koja može pogoršati osjećaj usamljenosti. Drugi mogu ometati sebe kroz površne odnose, samo-liječenje ili kompulzivna ponašanja, uključujući pretjerano igranje video igara.

Nedavno istraživanje pokazalo je da su osjećaj usamljenosti, depresija, anksioznosti i dosada u pozitivnoj korelaciji sa kompulzivnim igranjem igricama u odrasloj dobi. Ovi rezultati sugerišu da što se osoba više osjeća depresivno, usamljeno ili dosadno, to je u većoj opasnosti da se hiperfokusira na igranje igara kao način izbjegavanja ranjivijih osjećanja koji mogu dovesti do toga da se osoba osjeća usamljenijom.

Trauma iz djetinjstva usko je povezana sa mnogim poremećajima, uključujući socijalne fobije, anksioznost, depresiju, složeni PTSP i povećan rizik za neke poremećaje ličnosti. Ove crvene zastavice mogu smanjiti sposobnost osobe da se efikasno druži sa drugima i gradi socijalni život. Neki možda ne žele da sklapaju prijateljstva, dok drugi mogu biti izopšteni ili maltretirani, što utiče na njihov osećaj vrijednosti.

Djeca koja doživljavaju ranu traumu često imaju izazove u povezivanju sa drugima ili osjećaju da su željena samo ako "popravljaju druge" ili "pomažu" drugima. Ova dinamika se često primjećuje u odrasloj dobi kao odgovor na traumu u vidu "pomagajućeg" ponašanja, gdje osoba zanemaruje svoje potrebe kako bi stavila tuđe potrebe ispred svojih.

Još jedan faktor koji može povećati osjećaj usamljenosti su društvene mreže. Budući da društveni mediji olakšavaju izbjegavanje autentičnog povezivanja sa drugima, mnoge odrasle osobe koji se bore sa osjećajem usamljenosti na kraju pojačavaju svoju usamljenost tako što se „povezuju“ sa drugima na društvenim mrežama. Što se više okrećemo društvenim medijima da popunimo prazninu u sebi, to je veći rizik da se osjećamo usamljenije.

Slično tome, ako smo iskusili narcisoidne veze zasnovane na „ljubavom bombardovanju“, površnoj povezanosti ili emocionalnom izbjegavanju, to može smanjiti vjerovatnoću da će osoba koja je preživjela traumu riskirati drugu vezu iz straha da će privući još jednu toksičnu situaciju u svoj život. 

Rezultat je da se osjećaj usamljenosti može povećati što rezultira daljnjim društvenim povlačenjem.

Prevladavanje usamljenosti
Kvalitet naših odnosa treba da bude veći od kvantiteta kada je u pitanju prevladavanje osjećaja usamljenosti. Naučivši kako prepoznati ono što osjećamo, možemo početi potvrđivati ​​sva svoja emocionalna iskustva.

Kroz bolje razumijevanje našu vezu uma/tijela/emocije, učimo više o tome gdje se mogu nalaziti naše nezadovoljene emocionalne potrebe. To nam zauzvrat može pomoći da prilagodimo ranjivija osjećanja koja možda imamo naviku da odgurnemo ili pokušamo izbjeći, što može uključivati ​​osjećaj usamljenosti.



STRUČNE REFERENCE/ BIBLIOGRAFIJA/ STUDIJE:
1. Cigna Newsworthy. (2021). The loneliness epidemic persists: A post-pandemic look at the state of loneliness among U.S. adults. Retrieved from https://newsroom.cigna.com/loneliness-epidemic-persists-post-pandemic-l…
2. Li, L., et al. (2021). A network perspective on the relationship between gaming disorder, depression, alexithymia, boredom, and loneliness among a sample of Chinese university students. Technology in Society, 67,https://doi.org/10.1016/j.techsoc.2021.101740
3. Wen-Hsu, L., et al. (2020). Adverse adolescence experiences, feeling lonely across life stages, and loneliness in adulthood. International Journal of Clinical and Health Psychology, 20(3), 243 - 252.