Pažljivo slušanje djeteta je najvažniji vaspitni čin

Često kada se suočimo sa problemom kod djeteta želimo mu ponuditi rješenje ili neki savjet. To ima dvostruki efekat.

Kao prvo, dijete se ne osjeća shvaćeno, jer mu niko ne pomaže da izrazi i prepozna ono što osjeća. Kao drugo, ono osjeća intelektualnu nadmoć odrasle osobe, a to mu s jedne strane ne dozvoljava da razvije vještine rješavanja problema, a s druge strane dovodi u opasnost njegovo ili njeno samopoštovanje.

Neželjenu i netraženu pomoć dijete može smatrati udarom na svoj ponos.

Kako se odnositi prema djetetu koje ima neki problem?
1) Pažljivo slušajte dijete koje iznosi svoj problem.
2) Prepoznajte osjećaje i dajte im ime.
3) Opišite šta se dogodilo bez prosuđivanja ili davanja rješenja.
4) Razmislite zajedno sa djetetom o tome šta se može učiniti da se taj problem riješi, ostavljajući njemu ili njoj hipoteze rješenja.

Evo praktičnog primjera: Dječak je ljut jer ne može na igralište pošto njegova mlađa sestra spava.
Dječak: "Želim da idem u park! Zbog sestre koja spava ne možemo u park! A ja tako želim da idem u park!”
Majka: „Razumijem. Odlazak u park da se igramo je definitivno zabavan.”
Dječak: „Da, jeste. I tamo upoznajem nove prijatelje.”
Majka: „Znam da si jedva čekao da se igraš sa svojim prijateljim, ali seka spava. Ne možemo je ostaviti samu. Šta možemo učiniti?"
Dječak: "Hmm... možemo li zajedno da igramo neku igru, mama?"
Majka: „Naravno da možemo".

Svi se svakodnevno suočavamo sa problemima. Niko od nas nema nekoga ko bi nam riješio problem, ko bi mislio i djelovao u naše ime. Vođeni ljubavlju, mi roditelji često ometamo put harmoničnog razvoja naše djece, jer bismo ih željeli zaštititi, pobrinuti se da uvijek budu sretni. Tako se desi da postajemo zaslijepljeni i, zapravo, djelujemo protiv dobrobiti naše djece, nesvjesno, iako iz najboljih namjera. Podizanje svijesti treba da bude misija svih roditelja i vaspitača, kako bismo djeci garantovali slobodu mišljenja i djelovanja koja ih vodi ka razvoju vlastitog bića. Ako razmišljamo o tome šta želimo od drugih kada smo u teškoćama, odmah shvatamo da želimo da nas drugi slušaju, razumiju, a ne da nas osuđuju. Želimo razumijevanje, a ne unaprijed upakovana rješenja od drugih, jer se zbog toga osjećamo neadekvatno i to nas često još više razbijesni.

Još jedna fundamentalna poenta ove akcije sadržana je u ovoj rečenici: „Želim da moja djeca znaju da imaju pravo biti nesrećna, a da to neće nanijeti štetu njihovoj majci". Vrlo često djeca poriču svoja osjećanja i emocije, iz straha da će naškoditi roditeljima. Nesreća djeteta nije mala stvar. Na emocionalnom nivou to izaziva bezbroj osjećaja sa kojima se dijete teško nosi. Počinje se javljati osjećaj krivice, osjećaj nepravde u životu, raste razina opreza zarada preživljavanja i pojačavaju se strahovi za budućnost; djeca se počinju osjećati bespomoćno i prepušteno na milost i nemilost događajima koje ne mogu kontrolisati. Djeca treba da znaju da se njihovi roditelji ne boje za njih, da su roditelji sigurni da će dijete uspjeti.

Potrebno im je puno povjerenja, da znaju da su mama i tata tu za njih, da ih podržavaju i vole i da su sigurni u njihovu sposobnost da se nose sa životom. Djeca treba da znaju da mogu vjerovati svojim roditeljima. Ako bismo uspjeli da dostignemo ovaj nivo povjerenja, djeca bi bila slobodna da izraze sve što osjećaju, ubijeđeni da imaju sigurno utočište. 

„Odrasla osoba mora učiniti onoliko koliko je potrebno kako bi dijete moglo djelovati samo: ako odrasla osoba uradi manje nego što je potrebno, dijete ne može biti efikasno i gubi povjerenje; ako odrasla osoba učini više nego što je potrebno, pa se nameće ili zamijeni dijete, to gasi djetetove aktivne impulse.”  M.Montessori

Misli Marije Montesori izražene ovim riječima je ono što uvijek treba imati na umu. Dijete treba da zna da ima slobodu, ali to ne znači da je prepušteno samo sebi.
“To gasi djetetove aktivne impulse.” - ove riječi su bitne. Isključivanje aktivnih impulsa ljudskog bića znači onesposobiti ga. To znači oduzimanje vitalnog impulsa u njemu.

​Razmislimo sada koliko je veliki teret i čast na roditeljima i vaspitačima. Oni imaju zadatak da postanu čuvari i sluge jednog rastućeg života. Oni imaju zadatak da "zalivaju sjeme", čekaju klicu u punom povjerenju u njenu sposobnost da probije zemlju, posmatraju kako raste i više je ne zalijevaju, već joj daju vodu kako bi se mogla hraniti, uz saznanje da u u slučaju potrebe, oni će biti spremni da joj pomognu.


REFERENCE/ LITERATURA/ BIBLIOGRAFIJA:
1. Montessori, Maria (1912). The Montessori Method: Scientific Pedagogy as Applied to Child Education in 'The Childhood Houses' with Additions and Revisions by the Author. 
2. Montessori, Maria (1936). The Secret of Childhood. Translated by Carter, Barbara B. New York: Longmans, Green & Co. Inc.
3. Lillard, Paula Polk (1972). Montessori: A Modern Approach. New York: Schocken Books. ISBN 080520394X.