2025. godina - godina karme, čišćenja i preispitivanja vrijednosti

Kako je vama protekla prethodna 2024. godina? Sa kim su se odnosi zaoštravali ili ulazili u fazu sukoba?

Šta se desilo neočekivano, iznenađujuće, ili vas podsjetilo na neka prošla događanja i situacije? Kakvo je bilo vaše zdravstveno stanje? Kako je bilo sa vašom samorealizacijom, novcem i životnom svrhom? 

Promjena sistema vrijednosti i značenja
Već nekoliko godina univerzum nas doslovno "istresa" od svih naših briga, strahova i destruktivnih obrazaca sa ciljem da nas pročisti iznutra.
To je neophodno kako nas, nakon potpunog uklanjanja vela svih iluzija, energetski ne bi "rastrgalo". Taj veo, ili "zavjesa" se već sada sloj po sloj uklanja, ali njeni najgornji slojevi predstavljaju veliki pritisak na našu psihu i tijelo.

Ako u sebi imamo mnogo sjenovitih aspekata, blokada i teških programa, tada je čovjek poput preopterećenog broda koji ne može podnijeti svjetlosne energije koje se u velikim količinama sada spuštaju na Zemlju. Metaforički, prirodna katastrofa koja se krajem 2024. godine dogodila u Anapi jasno pokazuje šta se dešava s ljepotom i zdravljem prirode kada se brod raspadne i sva ta crna, ljepljiva, masna prljavština iscuri napolje. To je zaista zastrašujuće i bolno gledati i shvatiti za svakog razumnog čovjeka.

Tema ekološke katastrofe nije glavni kontekst ovog teksta, ali je teško izbjeći paralelu sa tim primjerom jer je previše tragičan, previše očigledan i ima dugotrajne negativne posljedice. Slično tome, i naše fizičko tijelo može da ne izdrži i – ako se ne raspadne – "pukne" na onim mjestima gdje smo najslabiji i gdje nosimo najviše neiscijeljenih trauma.

Ove godine čak su i najzdraviji ljudi osjećali simptome koji su se manifestovali kroz tijelo, pokazujući nam našu „Ahilovu petu“. Pokazujući gdje se unutar nas nalazi „mazut“. Fizičko tijelo svakog čovjeka sada prolazi kroz težak period. S jedne strane na njega djeluju rastuće vibracije Zemlje, a s druge strane ga pritišće i guši individualno i kolektivno emocionalno polje, u kojem se nalazi ogromna količina potisnute agresije, strahova i neiscijeljene boli.

Utišati ne znači iscijeliti
Oni koji su radili na sebi proteklih godina, mnogo bolje će razumjeti o čemu govori ovaj tekst. Jer u početku smo svi mislili da su unutrašnje transformacije proces s jasnim i konačnim ishodom, ali ispostavilo se da je to višedimenzionalni i slojeviti rad na sebi, gdje nakon što riješiš jedan nivo, već ti se otkriva sljedeći.

Metaforički, kao da se polako uzdižemo prema svjetlu, ali teret porodičnog, nacionalnog i ličnog iskustva boli, poput teških sidara, ne dopušta nam da pronađemo slobodu i lakoću kako bismo se kretali naprijed iz stanja opuštenosti i povjerenja u univerzum. Život u napetosti za mnoge više nije izdržljiv i važno je istinski izaći iz tog stanja.
To je težak rad na sebi, zaista naporan i odgovoran. Jer više se nivo osviještenosti, svjetlosti i buđenja ne određuje prema vanjskoj „dobroti“, već prema količini neiscijeljene unutrašnje boli. „Sve što nije proživljeno, biće ponovljeno“, govorio je Sigmund Freud. Ignorisanje ponavljajućih obrazaca i destruktivnih osjećanja znači samo dodatno učvršćivanje sidara koja nas vuku prema dolje.

Kontrola je strah i neuroza
Savremeno društvo, u svojoj većini, radije ignoriše signale duše i tijela. I zato, kada jednom prožive neko bolno iskustvo, ljudi nastoje da ga zaborave zauvijek, zakopavajući ga duboko u slojeve podsvijesti, vjerujući da se tamo sa tim više neće morati susretati. Ali, sakriti ne znači iscijeliti – i zato to iskustvo bola, koje nije dovelo do unutrašnje transformacije, nastavlja da "zrači" iznutra i iznova privlači slične događaje po emocionalnoj rezonanci. Cijela psihosomatika počiva na tom principu. Ukratko rečeno – u korijenu svih bolesti nalaze se unutrašnji konflikti, ono potisnuto što osoba nije mogla ili nije htjela na vrijeme da riješi.

Da ih više ništa ne bi boljelo, mnogi ljudi pokušavaju da smanje unutrašnju osjetljivost. Da "zamrznu" osjećaje. Ali, tom odlukom oni sebi izriču presudu, jer to isključuje čitav signalni sistem organizma, što je mnogo opasnije nego proći kroz transformaciju prihvatanjem onog što je život donio.

Isključivanje osjetljivosti da se ne bi osjećala bol je kao privremena anestezija. Prisjetite se zubarske ordinacije – kad dobijete anesteziju, možete sa tim dijelom raditi šta god, a da se ne osjeti bol. I sve to možda izgleda pozitivno, sve dok ne dođe "odmrzavanje". Kada anestezija popusti, a ono što je bilo skriveno i povrijeđeno izađe na površinu – koliku će tada bol izazvati? Višestruko jaču.

Kako bi izbjegao ono što je odlučio da ne proživljava, čovjek pribjegava kontroli. A kontrola je strah, neuroza, napetost i stegnutost. U tom stanju nije moguće ostati dugo, jer ono iscrpljuje snagu i resurse tijela mnogo prije nego što im je rok trajanja.

Proticanje energije ne dešava se tamo gdje postoji grč. A energetski tokovi koji sada dolaze na Zemlju iz dana u dan rastu sve više. U tom smislu, životna strategija bazirana na kontroli postaje jedna od najopasnijih po zdravlje, pa i sam život čovjeka.

Životna strategija napetosti – destruktivna strategija
Napetost stvara gust oklop, koji na prvu može djelovati kao zaštita, ali samo dok količina ulazne energije ne nadmaši sposobnost tog oklopa da je zadrži. Tada, kao brana koja popusti, sve blokade pucaju, a proces postaje potpuno nekontrolisan i nepredvidiv.

Čovjek koji isključi svoju osjetljivost osjeća se kao da ne živi u potpunosti – postepeno gubi sposobnost da osjeti ne samo ono što ga „štiti“ od negativnog, već i sve ono pozitivno: radost, lakoću, spokoj. Organizam, koji u takvom psihičkom stanju čezne za iscjeljenjem, pokušava da probudi osjetljivost kroz traženje užitaka.

Tada osoba krene da traži vanjske užitke sa velikim entuzijazmom – ulazi u trku za postignućima, emocijama, novcem, zavisnostima. Dva procesa kreću jedan prema drugom: jedan teži da kroz uživanje „osjeti“ život, a drugi gradi oklop kontrole da ne bi osjetio bol.

Ova dva procesa srest će se u jednoj tački – tački raspada, gdje se sistem slama. Jer nije moguće isključiti jedno, a da se automatski ne isključi i drugo. Tada se mora odlučiti – šta je važnije?

Dok god osoba to ne odluči, juriće velikom brzinom da ima što više svega, vjerujući da će sreća, koja joj stalno izmiče, biti pronađena tamo gdje se sve konačno "ima". A kada stigne do te tačke, gdje zaista posjeduje mnogo u odnosu na druge – osjetiće razočaranje i izgubljenost. Shvatiće da sve ono što je s tolikim trudom stekla – nije dovelo do sreće. Štaviše, možda će u sebi osjetiti ogromnu crnu rupu unutrašnje praznine i depresiju koju je nemoguće podnijeti.
Jer put gomilanja vanjskih užitaka ne vodi lakoći i radosti – naprotiv, s vremenom otupljuje čitav osjetilni sistem, uništavajući osobu iznutra.

Uspavana duša je pola problema – ona koja ode, mnogo je gore
Ako osoba u svom životu više ne osjeća ništa osim trke, potrošnje i napetosti – njena duša to više ne može da podnese i počinje da se povlači. Jer je čovjek skrenuo s puta duše i zakoračio u zamku matrice. Ušao je u puteve iskušenja, a ne puteve uvida. Što se više duša povlači, to više dolazi do problema: zdravstvenih tegoba, ubrzanog starenja, gubitka energije. Onaj ko nije razumio početne signale duše, nastaviće destruktivnu strategiju punjenja sebe spoljašnjim, držeći kontrolu sve dok ne dođe do "tačke kolapsa". Jer to ne može trajati zauvijek.

Ako duša još ima nadu da će se čovjek ipak probuditi i proći svoju transformaciju da bi se vratio na pravi put – tada će mu dati ili svjesnost i odluku da promijeni život, ili toliko teško životno iskustvo da ga više neće moći ignorisati. Poslije takvog događaja, život više neće moći da ide po starom.

U tom trenutku čovjek dobija šansu da zastane i razmisli. Ako uspije i transformiše se – život će ga nagraditi poklonom koji višestruko nadilazi teškoće kroz koje je prošao. Ako ne uspije ili odbije – koliko mu još ostane snage, nastaviće starom strategijom, a onda će duša odustati i odlučiti da igra život iz početka. Tako dolazi do reinkarnacije – svaka nova partija duše na šahovskoj tabli univerzuma počinje tačno tamo gdje je prethodna stala.

Drugim riječima – od sebe više niko ne može pobjeći. I 2025. godina će to svakome od nas jasno pokazati.

Najzanimljivije je što će neki ljudi u komentarima napisati da je ovaj tekst „zastrašujući“, jer u njima samima još uvijek žive potisnuti strahovi i uloga prebacivanja odgovornosti na druge – uloga žrtve.

Dok će druga grupa ljudi, pročitavši tekst, osjetiti radost. Jer će razumjeti: ako nam se već uvijek daju izazovi koje možemo savladati – onda zasukati rukave i naprijed, rad na sebi. Najvažnije je shvatiti: strah i bol su iluzija – igre uma koje prestaju onog trenutka kada smo spremni da se suočimo s onim što život nosi, bez obzira na sve.

Jer tada je lekcija naučena – i život više nema potrebe da nas plaši. Tada prelazimo na drugu granu stvarnosti – onu gdje se nalazi istinski put naše duše.

Jer svaka duša u ovom životu na Zemlji došla je sa posebnom misijom i svrhom. A da bismo ih ostvarili, treba samo da sazrijemo i da im dorastemo. I tada ćemo vidjeti savršenstvo i ljepotu ove velike igre univerzuma – jer drugačije i ne može biti, sada kada Zemlja prolazi kroz jedan od najsvjetlijih perioda svoje transformacijsko-evolutivne, kolektivne kvantne preobrazbe.

​
​(Pripremila: Martina Petruhin
www.uniqorner.com)

©Copyright