6 lekcija koje me je siromaštvo naučilo

Posljednju godinu svog života nekako sam neprimjetno za samu sebe upala u siromaštvo. Ne u smislu da sam krenula prositi po ulicama, ne. Ali postojao je stalni osjećaj da mi novac klizi kroz prste.

Kao da zarađujem sasvim pristojno, ali ništa ne mogu uštedjeti, ne bavim se humanitarnim radom i strašno patim bez svog novca. Ništa mi ne ostaje. Novac dolazi za tačno određene potrebe, a za radost zbog nekih sitnih viškova više nema prostora.

A već dugo nisam živjela u takvom režimu, pa sam zbog toga zaista neraspoložena. Dobro, ne bi sada plakala, ali dođe mi da psujem i izgovorim mnogo ružnih riječi.

Ali sve ima svoj kraj. I moje siromaštvo će se, nadam se, jednog dana završiti. A da bi se što prije završilo, biću lukava i zahvaliti mu se na lekcijama. I izvući jednostavne istine – čemu me je naučilo moje siromaštvo.

1. Žrtva
Za moje nevolje niko nije kriv. Za moje nevolje kriva sam samo ja i niko drugi. Žrtve tonu u besparicu jer im je tamo mjesto.
Stanje žrtve je vrlo rasprostranjeno u mom okruženju, jer sam i sama takva. Uvijek mi se činilo (činilo mi se) da negdje u svijetu postoji neko pametniji i mudriji od mene, i da će on sigurno doći i spasiti svoju "Pepeljugu" (tj. mene) od zle maćehe siromaštva. A ja ću tog nekoga čekati i mamiti ga svojim pjesmama i dugom kosom. 
Ali znam, niko neće doći, jer svi imaju svoje probleme, a moji nikome nisu važni, čak i da razvijem glas u sedam oktava. Čak ni Bog, na kojeg sam se oslanjala u najtežim periodima života, ne želi imati posla sa žrtvom, jer je ona uvijek ljuta.

2. Nezadovoljstvo i ljutnja
Traženje mana i nedostataka omiljena je zanimacija siromašnih ljudi sa sindromom žrtve. Stalno gunđanje, izražavanje nezadovoljstva i posebno pažljivo proučavanje nedostataka vlastitog tijela. Čak i ako je, naizgled, sve u redu – ali nije savršeno.
Da, lice je lijepo, ali bi nos mogao biti malo oštriji. Da, figura je dobra, ali bi noge mogle biti duže. Ali naše tijelo nije od plastike, nego potiče od majmuna. Pa šta ga onda stalno kritikovati? Majmun je majmun i u Africi. Voli majmuna i jedi bananu s zahvalnošću.

Nezadovoljstvo se, naravno, ne odnosi samo na tijelo. Ono se odnosi i na posao, dom, muža/ženu, prijatelje, odmor i, naravno, prihode. I to je bio moj omiljeni oblik nezadovoljstva.

Da, ima se za osnovno, ali moglo bi biti i više. Da, kupila sam stan, ali mi se ne sviđa pod. I ulazna vrata škripe. I uopšte, šta su mi to uvalili? Osjećate li – opet se obraćam nekom nevidljivom „nekome“. A zapravo sam ja sama birala. I sama sam potpisivala dokumente, niko me nije tjerao.

Na nezadovoljstvo i ljutnju troši se ogromna količina snage i energije, pa se onda samo želi ležati i ništa ne raditi. 

3. Ratnik s kauča
Kad ležiš na kauču i ništa ne radiš, vrlo je lako skliznuti u samokritiku. Zato, da se ne bi “pojeo”, takvi ljudi obožavaju da dijele savjete i uče druge kako da žive.

Krivica i stid preplave čovjeka, pa se javlja psihološka odbrana – prebacivanje svega toga na okolinu.

Možeš držati moralne lekcije mladima i “jadnima”, spašavati mačiće putem dijeljenja objava, pisati bijesna pisma i peticije. Možeš raditi mnogo pseudo-korisnih stvari i osjećati se kao veliki junak. Sve do trenutka dok ne nestane snage i za to, pa se opet moraš vratiti na tačku 1 – Žrtva.

Na ovu tačku se čovjek vraća jer je pokušao boriti se s nekim ko je “iznad”. S gradskom administracijom, sa političarima, sa savjetom stanara i slično. Pokušao je doprijeti do nekoga. Pokušao je biti saslušan, makar ne za sebe nego za druge. Pokušao je boriti se protiv nepravde, i na kraju nije dobio željeni rezultat.

Dakle, u tački 1 – Žrtva, čovjek je čekao da taj neko "veliki i snažni" dođe i spasi ga, ali nije dočekao. Onda se naljutio i sam otišao k njemu. Ali opet ništa nije ispalo, jer uopšte nije jasno šta se zapravo dešava.

Uloge
Sve ove uloge ulaze u Karpmanov trougao: žrtva – agresor – spasilac. O njemu se obično govori kada se opisuje porodični život u kojem se svi međusobno i mrze i boje. Ali u stvarnosti, Karpmanov trougao se prvo pojavljuje u čovjekovoj glavi, a tek onda se ispoljava u vanjskom svijetu kroz druge ljude. Okolina samo osvjetljava činjenicu da se u mislima stalno prebacuješ od žrtve do spasioca.

Ovdje sam to objasnila na primjeru političara, da bude jasnije. Kod mene lično se to desilo kroz duhovni rast. Smatrala sam da, ako Bog postoji, onda me nikada neće ostaviti. I čak kada ne budem imala šta da jedem, moj anđeo čuvar će doletjeti i sve će se brzo srediti.
A kada sam shvatila da to tako ne funkcioniše, upala sam u ljutnju i bijes i sama otišla Bogu sa svojim prigovorima. A Bog me je zagrlio i šutio, bez obzira na to koliko sam pitanja postavljala. To me je, naravno, još više ljutilo. Šutnja uopšte nije bio odgovor koji mi je trebao. Koliko sam suza prolila prije nego što sam doživjela pokajanje. I od tog trenutka život je počeo da se popravlja.

Ne, nisam u potpunosti izliječila svoju žrtvu. Mislim da je to u principu nemoguće. Ali sada se mnogo manje oslanjam na Boga, anđele i sreću, a mnogo više na sebe, na svoju unutrašnju snagu, razum i svoj novac.
I dalje komuniciram sa Bogom i on mi uvijek odgovara. Odgovori su uvijek iskreni, ako postaviš pravo pitanje i ako si u stanju smirenosti. Ako si u stanju da primiš iskren odgovor.

Lekcija 4
Siromaštvo me je naučilo i tome da, ako nema snage – treba se odmoriti. Jer kada nema novca, javlja se snažna želja da se napneš kako bi ga bilo. Da skočiš iznad svojih mogućnosti i izbaciš nešto takvo da, prvo, niko ne shvati da si siromašan i nesretan, i drugo, da to nešto privuče ljude spremne da plate.

Ali u stvarnosti, kada nema snage, bolje je ležati i odmoriti se, a podvige ostaviti za kasnije. Jer kada radiš umjesto da se odmaraš, dobićeš samo bolesti i još jači osjećaj žrtve u glavi.

Lekcija 5
Sljedeća lekcija kojoj me je siromaštvo naučilo: pretjerana važnost novca blokira njegov dolazak.
Najlakše je to shvatiti na primjeru odnosa. Recimo, zaljubi se u mene neki momak. Naizgled je sve u redu – simpatičan je, ima pristojan posao i stan. Ali se ponaša kao naporno i dosadan je. Zove sto puta dnevno, ometa me na poslu, šalje poruke, slike, smajliće, dolazi bez najave i ljuti se ako mu ne uzvratim pažnju. Od takvog momka se želi pobjeći glavom bez obzira.

Tako je i sa željama: kada im damo preveliku važnost, one ne žure da se ostvare. Zato tu pretjeranu važnost treba sastrugati iz glave kao zagorjeli krompir sa tave.

Posljednja lekcija
Siromaštvo je bolest. Bolest duše, a kao posljedica i bolest okruženja. Kao i svaka bolest, siromaštvo ima svoje faze. A najgora je, naravno, vrhunac. Kada se novac doživljava kao jedina vrijednost nužna za sreću. Kada bez novca svijet potamni i postane toliko jadan i siv da čovjek poželi dići ruku na sebe. Vrh siromaštva svako prolazi na svoj način, ali važno je zapamtiti jedno: siromaštvo će proći, a ljudi će ostati. Čak i u siromaštvu treba ostati čovjek.

Kako sebi pomoći da što prije ozdravimo? Zapamtite ovo što ću sada opisati:

1. Ne požurjte događaje. Sjetit se da sve ima svoje vrijeme. Ali ni ne ležite na kauču čekajući da se sve samo od sebe riješi. Možda se i riješi, ali mogu proći godine. Zato jednostavno radite svoje, smanjujući pretjerana očekivanja i važnost novca.

2. Zahvaliti se siromaštvu. Jer sam vam ja ispričala svoje lekcije, a svako će imati svoje, jedinstvene. Zato je zahvalnost obavezna. Ja se svom siromaštvu zahvaljujem od srca – iz duše.

3. I evo nas kod najvažnije tačke. Svaku duševnu bolest liječe ljubav i radost u srcu. Da, ovdje nema nikakve tajne – to je općepoznata istina, nimalo čarobna.

Treba se radovati jednostavnim stvarima – i novac neće izostati.

​
​(Pripremila: Slavica Dević
www.uniqorner.com)

©Copyright