|
Postoji nešto nevjerovatno bolno i zbunjujuće u tome kada, nakon što skupiš snagu da progovoriš o zlostavljanju koje si doživjela, ljudi oko tebe odgovore sa:
„Ali on je bio tako fin!“
Ili:
„Nikad to ne bih rekao za njega.“ „Sigurno je došlo do nesporazuma.“ „Možda si i ti nešto pogrešno shvatila.“ Ova rečenica – koja naizgled zvuči kao zbunjenost ili šok – u svojoj suštini nosi poruku: „Ne vjerujemo ti.“ A kad ti niko ne vjeruje, tvoje iskustvo ne samo da ostaje nepriznato – nego biva poništeno. Tvoje rane postaju nevidljive. A ti ostaješ još jednom zlostavljena – ovaj put riječima i sumnjom.
U ovom članku istražujemo zašto se ovo dešava. Zašto svijet vjeruje „finoći“ nasilnika više nego riječima žrtve. I šta možemo učiniti da razbijemo ovaj začarani krug tišine i nevjerice.
Zlostavljač nije čudovište. On je majstor maskiranja Većina ljudi kada pomisli na zlostavljača, zamisli sliku: agresivan, sirov, vidljivo opasan. Međutim, stvarnost je često drugačija. Zlostavljači su rijetko tako očigledni. Oni znaju kako se ponašati u javnosti. Znaju da budu šarmantni, duhoviti, susretljivi. Znaju da kažu „molim“ i „hvala“, da pomognu starici na ulici, da budu voljeni u komšiluku. I dok ti nosiš modrice koje niko ne vidi – fizičke ili emocionalne – svijet vidi čovjeka koji „nikad ne bi povrijedio ni muhu“. To je razlog zašto ljudi često kažu: „Ali on je uvijek bio ljubazan prema meni.“ „Nikada nije podigao glas.“ „Pomogao je mojoj djeci sa školom.“ Ljudi miješaju društvenu fasadu sa privatnim ponašanjem. Ali zlostavljanje se ne dešava pred očima drugih. Ono se dešava u četiri zida. U tišini. U šapatima. U kontrolisanju, prijetnjama, izolaciji, ismijavanju. U nevidljivim oblicima bola. Zašto okolina više vjeruje njemu nego tebi? 1. Ljudi ne vole da se suočavaju sa neprijatnom istinom. Priznati da neko koga poznajemo i cijenimo može biti zlostavljač – ruši naš osjećaj sigurnosti i povjerenja u svijet. Lakše je negirati tvoju priču nego suočiti se sa realnošću. 2. Zlostavljač je često društveno „uspješan“. Možda je poštovan, uspješan, uglađen. Ljudi vjeruju onima koji imaju status, a sumnjaju u ranjive. 3. Žrtve često djeluju zbunjeno, uplašeno, emocionalno – a manipulator djeluje staloženo. Ironično, što si više traumatizirana, to te manje ozbiljno shvataju. Što si smirenija, to ti više zamjeraju zašto „nisi ranije rekla“. 4. Rodne predrasude. Posebno u patrijarhalnim sredinama, žene se i dalje posmatraju kao emotivne, sklone preuveličavanju, histeriji – dok se muškarcima vjeruje „po defaultu“. Rečenice poput: „Šta si mu uradila pa je tako reagovao?“ ili „Muškarci ne plaču – znači ti si ga povrijedila“ – ne ostavljaju žrtvama prostor za istinu. 5. Strah od lične odgovornosti. Ako povjeruju tebi, ljudi moraju sebi priznati da su možda ćutali, gledali, pa čak i indirektno podržavali zlostavljača. To stvara krivicu. Lakše je reći: „Ne vjerujem ti.“ Kakav je osjećaj kada ti ne vjeruju? To nije samo razočarenje. To je duboka rana. Kao da tvoje patnje nisu važne. Kao da su tvoje godine straha, tišine i pokušaja da preživiš – sve izbrisane jednim: „On? Ma ne vjerujem.“ Osim što se osjećaš izdano, osjećaš i:
Zato mnoge žene (i muškarci) ostaju godinama u zlostavljačkom odnosu. Ne zato što ne žele otići – nego zato što nemaju gdje. Šta ti može pomoći? 1. Vjeruj sebi čak i kad ti niko ne vjeruje. Tvoje tijelo pamti. Tvoja intuicija zna. Nisi luda. Nisi izmišljala. Nisi kriva. 2. Potraži ljude koji te vide i čuju. Možda to nije porodica. Možda nisu prijatelji iz djetinjstva. Ali postoji zajednica. Postoje psiholozi. Postoje forumi. Postoji podrška. 3. Vodi dnevnik. Piši sve što se dešava. Ne radi se o dokazima za druge – nego o čuvanju istine za sebe. 4. Odbaci potrebu da sve uvjeriš. Nisu svi spremni da vide istinu. I nije tvoj zadatak da ih natjeraš. Tvoj zadatak je da spasiš sebe. 5. Nauči razliku između imidža i istine. Manipulator se bori za imidž. Ti se boriš za život. Ne igraj po njegovim pravilima.
Za kraj – ovo trebaš zapamtiti:
Tvoje iskustvo je stvarno. Tvoja bol je stvarna. Tvoje sjećanje nije preuveličano. I ako ti neko kaže: „On je bio tako fin“, odgovori mirno: „Možda je bio vama. Ali nije meni. A ja sam ta koja je s njim živjela, ne vi.“ Jer zlostavljanje ne nosi uvijek modrice na koži. Nekad ih nosiš na srcu. U tišini. U pogledu. U načinu na koji se više ne smiješ isto. Vrijeme je da se tvoj glas čuje. Ako ti niko nije vjerovao – ja ti vjerujem. (Pripremila: Renata Bondarenko, psiholog i psihoterapeut www.uniqorner.com) ©Copyright
0 Comments
Your comment will be posted after it is approved.
Leave a Reply. |
|
