Balkan i "kultura žrtvovanja" - žrtvuj se, iako niko neće cijeniti tvoju žrtvu

Balkan je regija bogate kulturne i istorijske raznolikosti, ali istovremeno prostor protivrječnih vrijednosti, dubokih kolektivnih trauma i složenih društvenih odnosa.

Kroz vjekove obilježen ratovima, stradanjima, političkim nestabilnostima i društvenim tranzicijama, Balkan je stvorio specifičnu kulturu odnosa između pojedinca i zajednice. U središtu tog odnosa nalazi se očekivanje da se pojedinac bespogovorno žrtvuje za "više ciljeve" – za narod, državu, vjeru, porodicu ili kolektiv. Ta žrtva se nerijetko podrazumijeva, nameće i glorifikuje – ali istovremeno ostaje nepriznata, zaboravljena, pa čak i ismijana.

Ova tema otvara duboko pitanje o mjestu pojedinca u balkanskim društvima: koliko vrijedi ljudski integritet, trud, savjest i odgovornost u kulturi u kojoj se lične žrtve ne priznaju, a kolektivno se koristi kao izgovor za sve? Zašto je žrtva očekivana, ali ne i poštovana? I kako ova duboko ukorijenjena paradigma oblikuje društva koja naizgled teže napretku, ali ostaju taoci vlastite prošlosti i mentaliteta?

Istorijski kontekst: kolektiv iznad pojedinca
Kroz istoriju Balkana dominirale su imperije, ratovi i ideološki režimi koji su oblikovali narode u pravcu kolektivne lojalnosti i bespogovorne poslušnosti. Osmanlijsko carstvo, Austro-Ugarska, Kraljevina Jugoslavija, komunistička Jugoslavija, a zatim i ratovi 90-ih – svi su ti sistemi proizvodili narative u kojima je odanost grupi bila važnija od individualnog mišljenja, a spremnost na žrtvu bila mjerilo časti.

Kroz balkansku istoriju se provlači ideja "davanja za opšte dobro" bila je ideološki temelj države. Ova tradicija preživjela je i u novim, nacionalnim državama koje su izgrađene na sličnim temeljima – ali sada s dodatkom etnonacionalnog požrtvovanja.

Pojedinac, dakle, nije postojao kao subjekt sa pravima, emocijama i granicama. On je bio sredstvo, simbol, funkcija. Kad je bio potreban sistemu – bio je uzdignut. Kad više nije – bio je zaboravljen.

Očekivanje žrtve u savremenom društvu
Danas, iako živimo u vremenu formalnog individualizma, očekivanje žrtve nije nestalo – samo je promijenilo oblike. Od radnika se očekuje da radi prekovremeno za minimalac i da bude zahvalan što ima posao. Od žena se očekuje da balansiraju porodicu i karijeru bez podrške i priznanja. Od mladih da se ne bune, nego da „trpe kao što su njihovi roditelji trpjeli“. Od boraca za pravdu, istinu i ljudska prava da istraju u svojoj borbi, iako ih društvo ignoriše, omalovažava ili proglašava izdajnicima.

Na Balkanu, biti odgovoran, pošten i moralan često znači biti sam, biti ranjiv i biti izložen. Ljudi koji se suprotstavljaju korupciji, kriminalu, nacionalizmu ili nepravdi, ne dobivaju podršku – naprotiv, nerijetko postaju mete. Oni koji su dali sve za zajednicu, za porodicu, za borbu ili za istinu, nerijetko umiru u siromaštvu, zaboravljeni, dok oni koji su profitirali na tuđoj žrtvi zauzimaju počasna mjesta u društvu.

Ovakvo ponašanje društva šalje poruku da se žrtvovanje ne isplati, da vrijednosti nemaju cijenu i da je poslušnost važnija od istine. U takvom sistemu, žrtva pojedinca nije znak veličine, već slabosti – jer se, u suštini, od čovjeka očekuje da šuti i prilagodi se.

Kulturna glorifikacija, društvena amnezija
Paradoksalno, Balkan istovremeno slavi ideju žrtve. Pjesme, filmovi, romani, folklor i religija prožeti su motivima herojskog stradanja. Mitovi o poginulim vojnicima, mučenicima, majkama koje su izgubile djecu, radnicima koji su gradili pruge, intelektualcima koji su umrli za ideju – sve su to elementi simboličke kulture u kojoj je žrtva uzvišena.

Ali dok se kolektivne žrtve ritualno pamte, konkretni ljudi koji su zaista žrtvovali sve rijetko dobiju priznanje. Komemoracije postaju forme bez sadržaja, a istinski životi i borbe tih ljudi bivaju instrumentalizovani ili zaboravljeni. Društvena amnezija nije slučajna – ona je potrebna da se sistem održi. Priznati pojedinca bi značilo priznati odgovornost, propust, moralnu obavezu prema onome što je on učinio.

Psihološke i društvene posljedice
Društvo koje očekuje žrtvu, ali je ne priznaje, proizvodi građane koji su emocionalno iscrpljeni, cinični i povučeni. Ljudi se povlače iz javnog života, ne vjeruju institucijama, ne žele da se eksponiraju niti da se bore za više vrijednosti – jer su naučeni da ih to neće dovesti ni do čega osim razočaranja.
Mlade generacije odrastaju bez uzora. Umjesto da uče o hrabrim pojedincima koji su mijenjali svijet, oni gledaju kako mediokriteti i oportunisti napreduju. Tako nastaje kultura šutnje, pasivnosti i straha – jer se zna da će te društvo lako iskoristiti i još brže zaboraviti.

Toksični odnosi i žrtvovanje
Glorifikovanje uloge žrtve je jedan od razloga zašto su neke osobe dugo ostajale u toksičnim odnosima koji nikome nisu donijeli ništa dobro, ali je bitno bilo "ćutati i trpjeti". Zapanjujuće je koliki je broj žena i djece trpio nasilje u porodici, a sve zarad porodice, jer je bilo sramota napustiti toksični odnos, jer se žrtva podrazumijevala, jer društvo previše osuđuje, jer nisu imale gdje - jer je za sve žrtva "kriva". Dakle, postoji i tendencija okrivljavanja žrtve. Tako sada imamo generacije sa ozbiljnim traumama.

Kako promijeniti ovu kulturu?
Promjena mora krenuti od priznanja: pojedinac nije potrošna roba zajednice, već njen temelj. Potrebno je stvoriti društvene i pravne mehanizme koji vrednuju ličnu hrabrost, etiku i odgovornost. To znači odati priznanje uzbunjivačima, borcima za pravdu, intelektualcima koji su se usprotivili sistemima.

Obrazovanje mora igrati ključnu ulogu. Učbenici istorije, književnosti i društvenih nauka moraju uključivati primjere pojedinaca koji su žrtvovali sebe za univerzalne vrijednosti. Umjesto da mladima nudimo mitologizirane slike kolektivnih herojstava, treba im ponuditi stvarne živote stvarnih ljudi.
Kultura sjećanja mora biti inkluzivna i humana – ne samo u funkciji političkog narativa, već kao čin pravde prema onima koji su zaslužili više od šutnje.

Zaključak
Balkan ostaje prostor u kojem se od pojedinca očekuje da da sve, a da zauzvrat ne dobije ništa. Ova kultura nepriznavanja lične žrtve razara društveno tkivo i guši potencijal promjene. Ako želimo izgraditi istinski pravedna, empatična i slobodna društva, moramo naučiti poštovati ljude koji su žrtvovali sebe – ne zbog slave, već zbog istine, poštenja i zajedničkog dobra. Tek tada će Balkan prestati biti prostor gdje se žrtva podrazumijeva, ali ne cijeni, i postati mjesto gdje se integritet pojedinca stavlja u središte zajedničke budućnosti.
​

​Pripremila: Martina Petruhin
www.uniqorner.com

©Copyright