Briljantne riječi neuropsihologa za one koji misle da nemaju sreće u životu

Prije nekoliko godina, u omladinskom žargonu se pojavio izraz FOMO. FOMO dolazi od engleskog "fear of missing out" i znači strah da nešto ne propustite. ​

U pitanju je opsesivni strah od propuštanja nekog zanimljivog događaja ili neke obećavajuće prilike.
Mnogi su govorili da im dođa da lupaju glavom o zid zbog propuštenih prilika. Neko je požalio što nije kupio stan kada ga je mogao naći jeftinije. Neko je požalio što nije kupio auto, itd.

Bilo je i onih koji su požalili što se nisu oženili najpametnijom djevojkom u razredu. Sada je ona udata za njihovog najboljeg prijatelja i rađa mu prelijepu djecu.
Starije generacije takođe imaju svoja žaljenja.

Razmišljaju ovako:
"Imao sam peh u životu"
"Drugi su imali bolji život od mene"
"A sada je zadnji voz prošao, sva su mi se vrata zatvorila."

Da li je zaista tako malo ljudi sa jakom intuicijom? Zar niko ne može makar donekle predvidjeti kako se život odvija i kako da donese bolje odluke, nego svi na kraju uglavnom žale?

Kako je bilo vojnicima na frontu tokom istorije - mladi ljudi su odlazili na fron sa 18 godina. Nisu li ovo propuštene prilike i uzalud potrošeni životi?
Jesu li patili? Možda. Jeste li bili mučeni? Svakako.

Možda je obrnuto? Možda što je život teži, čovjek postaje jači? Ili čovjek nije imao sreće da bude rođen u prosperitetnim vremenima?
Ili možda budućnost ne određuju događaji koji zadese osobu, već geni?

Ruska naučnica u oblasti neuronauke, psiholingvistike i teorije uma, profesorica (neuropsiholog), Tatjana Černigovskaja kaže:
"Sreća sa genima je poput naslijeđenog skupog klavira. Ipak morate naučiti da ga svirate. Svako od nas je Mocart, Šubert i Bah. Ali samo nekolicina ljudi želi da sjedi i po cijeli dan vježba dok ne nauči da svira."

Tako je sa svim modernim profesijama. Svi žele da budu IT stručnjaci, ali ne da danima sjede ispred monitora, proučavajući dosadne kodove i klikćući na tastere. A da biste primali dobru platu, kupili nekretnine i pošli na neko dobro mjesto da odmorite, trebaju vam pare.
Mnogo je intervjua sa savremenim spisateljicama koje su uspjele da prodaju milione primjeraka svojih knjiga i obogate se (sada svaka od njih ima kuću okruženu borovima na nekom lijepom mjestu).
One nam govore na čemu su „odrasle“. Imenuju pisce i knjige koje su čitale kao djeca. U dobi od 13 godina, cijeli Tolstoj je bio pročitan. A današnje cure ne čitaju Tolstoja, već provode sate gledajući TikTok i nadaju se da će im se posrećiti u životu.

Ljudi su nekada sanjali o osvajanju svemira. Današnji ljudi strahuju da će dobiti otkaz i da neće naći novi posao.
Osjećate li razliku u vremenu? Mnogo su se vremena promijenila.
Koja je svrha u oplakivanja nečega što ste propustili, izgubili i što se nije desilo? Nikakva. Morate zasukati rukave i baciti se na posao.
Ne radi se o tome da nam je teško, već nas vrijeme mora učiniti boljima i sposobnijima - treba učiti iz iskustva.

​Tatjana Černigovskaja dalje objašnjava:

"Mozak pamti sve što je prošao, pomirisao, okusio, čuo, dodirnuo itd. Mozak nije sito. Ništa ne ispada iz njega. Ništa ne zaboravljamo, samo je većina podataka u folderu "Ostalo".
Ako legnemo na sofu i ležimo tamo šest mjeseci, nećemo moći ustati. Ako mozak čita idiotske časopise, komunicira sa budalama, sluša besmislenu muziku i gleda glupe filmove, onda se ne možete žaliti. Mozak mora naporno da radi. "Teško" je ključna reč. Mora da bude teško za mozak.
Knjiga koja je nekome možda laka, vama je teška. Ako ne razumijete neki film, potražićete objašnjenja, vaš mozak će raditi. Ili ako gledate predstavu u kojoj nije jasno šta je režiser htio da kaže. Vi ćete dugo razmišljati. U tom slučaju mozak će biti zauzet poslom."

Poenta je da se ne smijete ulijeniti, pogotovo ne smijete ulijeniti svoj mozak. Onaj ko konstantno uči o sebi, svijetu i drugima, onaj ko razvija svoj mozak - taj će postići nešto u životu i neće imati vremena da se žali kako mu je život naporan i težak.


​(Pripremila: Martina Petruhin
www.uniqorner.com)

©Copyright