Brzo i efikasno pravilo za situacije kada vas omalovažavaju. Koristite ovu tehniku da natjerate druge da vas cijene

Omalovažavanje je najčešći razlog za obraćanje psihologu, a još je teže kada vas omalovažavaju vaši najbliži, jer se njima suprotstaviti mnogo je složenije.

Ako vas uvrijede na poslu, neko vam stane na nogu u javnom prevozu ili vas u redu izgrdi nepoznata osoba, tu nema većih problema. Ili odgovorite, ili se jednostavno povučete iz toksične komunikacije bez da trujete sebe.
Ali kada je riječ o bliskim ljudima, nemoguće je samo tako pobjeći, skloniti se prema izlazu ili prekinuti komunikaciju.

Šta uraditi ako se radi o rođaku, partneru ili članu porodice?
Primjer 1: Dijelite radosnu vijest – unaprijeđeni ste na poslu.
Odgovor: „Ma to ti je samo sreća.“

Primjer 2: Kažete da ste umorni i da vam je potreban odmor.
Odgovor: „Umorna? Pa ti ništa ozbiljno i ne radiš.“

Zamislite da u rukama nosite krhku vazu – svoja osjećanja, trud, nade. Povjeravate je drugoj osobi, a ona je baca na pod i kaže: „Ma to je samo staklo, takvih ima na pretek.“

Čovjeka počinju cijeniti tek kada ga više nema. Zvuči grubo, ali korisno je napraviti pauzu u odnosima, na primjer:

• odmaknuti se u stranu
• povećati distancu
• odmoriti se jedni od drugih
• biti nasamo
• prošetati odvojeno i sagledati situaciju sa strane.

Dobro se najbolje vidi s distance, a distanca je najbolji način i metof samopomoći.
Distanca u odnosima je potrebna i naš je zadatak naučiti je regulisati, da ne potonemo u obescjenjivanje. Ali postoje rizici.

Kada se udaljite od osobe koja vas je obescjenjivala, ona može jednostavno „zaboraviti“ na vas i reći „zbogom“.
Tada se zapitajte: „Da li sam toj osobi zaista bila potrebna ili je samo čekala zgodan povod?“

Na odstupanje i davanje slobode drugome sposoban je samo jak čovjek, onaj koji zna svoju vrijednost – a takvi ljudi se poštuju.

Zašto savjet psihologa djeluje, a prijateljice ne?
Zato što psiholog ostaje na distanci. Nije upleten u vašu ličnu priču, ne pritiska vas emocijama i očekivanjima.

Da su najbliži u stanju govoriti s istim poštovanjem i prihvatanjem kao psiholog – sve bi bilo drugačije. Ali kada nameću nešto, pritiskaju, sude – gubite osjećaj sebe.

Kakvi se ljudi cijene i poštuju?
Ljudi s unutrašnjom snagom, oni koji znaju svoju vrijednost. Oni koji se ne pravdaju, ne mole i ne trče za pohvalama.
Hoće li iko obescjenjivati snažnu, stabilnu, samopouzdanu, samostalnu osobu?
Ne. A i ako pokuša, naići će na otpor.

Ne trebate spašavati sve – spašavajte sebe.
Jačajte unutrašnje i spoljne oslonce: finansije, zdravlje, tijelo.
Učite govoriti „ne“ bez osjećaja krivice.
Ne bojte se biti „loši“ ili „nezgodni“.

Obescjenjuju uvijek žrtvu.
Biti u ulozi žrtve znači živjeti s osjećajem da je „cijeli svijet protiv mene“. To vodi do stalnih žalbi na život, optužbi usmjerenih na šefa, partnera, državu ili vrijeme.

Martin Seligman je u seriji eksperimenata otkrio da kada živo biće duže vrijeme ne može uticati na rezultat, prestaje čak i pokušavati. To stanje nazvao je „naučena bespomoćnost“. Čovjek u ulozi žrtve – to je upravo onaj koji se navikao da ništa ne može promijeniti.

Na vama je kao da stoji meta.
Psihologija žrtve kao da šalje u svijet signal: „Slab sam, možete upravljati mnom.“ I osoba sklona agresiji to nesvjesno prepoznaje.
Žrtvi treba neko ko će „potvrditi“ da ona ništa ne može.
Tiraninu treba neko ko se neće opirati.

Primjer:
Žena „spašava“ muža alkoholičara, nadajući se da će se promijeniti.
On ponovo posrne, a ona ostaje u ulozi patničke heroine.
To nije ljubav.

Kako izaći iz uloge žrtve – stvarni koraci:
Ne uklanjati posljedice, već uzrok. Ne spašavati druge, ne svetiti se onima koji vas povređuju, već tražiti gdje nema unutrašnjeg oslonca i razvijati ga.

Dodajte finansijske resurse, ostvarujte se u životu, pronađite hobije, bavite se sobom.

Što više imate unutrašnjih oslonaca, to je manje želje da budete žrtva.


​(Pripremila: Slavica Dević
www.uniqorner.com)

©Copyright