Čovjek ne smije dozvoliti da ga razočarenja navedu da pomisli da je život besmislen

Na vratima jednog dućana je bio zakačen znak "Zatvoreno". Ljudi su prolazili, nisu ni pokušavali ući, jer je bilo zatvoreno. Besmisleno je razvaljivati ​​vrata. Možete otići i pronaći šta je otvoreno.

Tako je i u životu kada čovjek izgubi nadu i elan. Na vratima njegovog života stoji znak "Zatvoreno". I tako prođe život.
Kada očajavate i odlučite da nema nade, nesvjesno stavljate znak: "Zatvoreno" na vrata svog života. I na neki nepoznat način ljudi ga primjećuju. I prolaze ne pokušavajući da otvore vaša vrata. Možda ona jesu otključana, ali vjerovatno niko neće provjeriti.

Žena misli: „Već sam ostarila! I toliko godina čekanja na sreću. I toliko loših iskustava. Nemam se čemu nadati. Moram živjeti svoje život ovako kako je!”
I odmah se na vratima njenog života pojavljuje znak "Zatvoreno".
Čovjek misli: „Tako sam naporno radio cijelog svog života. Ulagao sam takve napore. Ali uspjeh nikada nije došao. Nema smisla ni na šta više računati, treba živjeti do penzije i ne truditi se više!”
I znak "Zatvoreno" se pojavljuje na vratima njegovog života. Sada kao da je sve sigurno. Prilike neće pokucati na ta vrata... „Nema se čemu nadati. Moramo da proživimo ovo što nam je ostalo od života."

Tako se desi da talentovana osoba misli da nikome nije potreban njen talenat. Osoba smatra da nema smisla pokušavati i računati na nešto, ako je više puta doživjela neuspjeh.

Ali najčešće se znak odnosi na lični život. Na odnose. Čim je čovjek prestao da teži, odustao od željenog cilja, prekrio se godinama i prošlim neuspjesima, okačio je ovaj znak. Ugasio je fenjer. Sam je napisao riječ koju drugi primjećuju. "Zatvoreno"...odnosno, "odustao sam od života i sebe". Ali osoba ne shvata da i drugi to primjećuju, taj znak je okrenut prema drugima.
A znate li šta je prava istina u vezi sa takvim ljudima? Takvi ljudi išak čekaju sreću. Vrata nisu zaključana. I dalje se duboko u sebi nadaju... Ali sreća prolazi. I ljudi prolaze.

Ponovljena razočarenja gotovo uvijek izazivaju niz drugih reakcija: obeshrabrenje, ljutnju, frustraciju, gorčinu, ogorčenost, pa čak i depresiju. Ukoliko ne naučimo da se nosimo sa razočaranjem, ono će nam oduzeti životnu radost i otrovati nam dušu.
​
"Vrijeme je da uklonite ćilibar,
Vrijeme je da promijenite rečnik,
Vrijeme je da ugasite lampu,
Iznad vrata..."
Marina Cvetajeva je ovo napisala neposredno prije svoje smrti.

A riječi nisu samo odraz stanja uma. One su poput čarolije, čini, kako je pisao Platon. Ovim riječima počinje uništavanje tkiva čovjekovog postojanja: prolaze dobri događaji i ljudi. I tijelo gubi snagu, lice gubi privlačnost, um gubi oštrinu. A sve ovo nije trebalo da se desi tako brzo. Čovjek je sam tako odlučio. On je to sam sebi rekao. Ili pomislio "kasno je"...

Mnoge riječi ne bi nikada trebalo izgovoriti sebi, jer one nose razornu moć. Stanite, razmislite, jednostavno ih ne izgovarajte. Tačno je da mnogo toga nismo birali u svom životu i da prolazimo kroz brojna iskušenja i nedaće. I nismo birali neuspjehe. Nismo birali starost.
Od nas zavise samo marljivost i ispravni postupci. Sve može da se desi, sve može da se promijeni na bolje. A mi moramo živjeti, boriti se i nadati se dobrim promjenama.

Postoje šanse. Ako sami ne postavite znak "Zatvoreno" na vrata svog života i ako ne odlučite da želite da prestanete živjeti.
​

(Autorka: Ana Kirjanova
prevod i obrada: www.uniqorner.com)