Da li preminule osobe znaju da su preminule? Mogući odgovori

Ovo pitanje mnogi postavljaju, ali nije moguće dati jednoznačan odgovor. Niko ne može sa sigurnošću znati, jer kada čovjek umre, više nikome ništa ne može ispričati. Zato nam preostaje da istražujemo, razmišljamo i vjerujemo naučnim istraživanjima.

Vjeruje se da čovjek može naslutiti svoju skoru smrt. Predosjećaj smrti postoji kod mnogih, o čemu sami mogu govoriti prije nego što preminu, a i poslije smrti, ljudi često kažu da je pokojnik "kao da je znao". Ali da li svaka osoba shvati da je umrla – to je teško objasniti. Postoje različite teorije o tome, ali u njima ima više mistike nego naučnih činjenica.

Pričajmo o onome što ljudi osjećaju nakon smrti bližnjih. Kako živi počinju osjećati prisustvo nečega neobjašnjivog. Da li duša preminulog dolazi da se oprosti? Ili osoba jednostavno ne shvata da je umrla, pa se vraća na mjesto koje poznaje?

U ovom članku donosimo priče ljudi iz realnog života o kojima treba razmisliti. Ako tražimo odgovor na pitanje: da li preminuli zna da je preminuo, čini se da neki znaju i prihvataju.
Ovo su samo neke od priča i iskustava osoba koje su željele ostati anonimne. Ovakvih i sličnih iskustava ima jako puno.

PRIČA 1
Nakon smrti mog brata, 45-godišnjeg muškarca, u njegovoj kući su počele da se dešavaju čudne stvari. Četrdesetog dana nakon njegove smrti posjetili smo kuću. Supruga pokojnika se žalila – pukle su cijevi, pregorjele su sve sijalice, pokvarili se kućanski aparati. Plakala je govoreći da se sa njegovom smrću sve u kući srušilo. Kasnije smo saznali da je započela vezu sa drugim muškarcem još prije nego što je prošlo četrdeset dana, i to je, po mišljenju nekih, izazvalo "nemir" u kući. O tome smo saznali dvije godine kasnije, kada su nam susjedi ispričali. A činilo se da su supružnici živjeli skladno, u ljubavi. Moj brat je bio druželjubiv, veseo, šarmantan. Kažu za takve da su „duša društva“. Bio je i izuzetno brižan otac. Tog dana, dok smo ga se sjećali, spomenuo sam kako mi sada izgleda kao latinoamerički policajac – nasmijali smo se toj šali. U tom trenutku, s zida je pala jedna od ukrasnih tanjira. Zid je bio prekriven tanjirima sa njegovih putovanja. Pogledali smo razbijeni tanjir – bio je sa simbolom Meksika. Poželjeli smo vjerovati da se brat nasmijao s nama i da je razbijeni tanjir bio znak da je bio tu. U tom trenutku čak sam i ja povjerovao da nas „tamo negdje“ čuju – i da su uvijek tu s nama.

Čovjek ne umire odmah. I nakon smrti tijelo prolazi kroz određene procese – rastu nokti, kosa. Prvo umire mozak jer srce prestaje dovoditi kiseonik. Proces umiranja je opisan i u literaturi. Jedan akademik je zamolio svog asistenta da bilježi njegova osjećanja pri umiranju: prvo su mu se ohladile noge, pa ruke, zatim su se prestale micati ruke, pa prsti, zatim jezik... Posljednje što je asistent zapisao bilo je: „On pomjera samo oči.“ Zatim se trgnuo, izdahnuo – i umro. U tom posljednjem trenutku – kad tijelom prođe posljednji impuls – čovjek shvati da je umro. Taj impuls je nalik električnom udaru. Ako vas je ikada stresla struja, možete zamisliti taj osjećaj. U trenucima životne opasnosti i straha, čovjek osjeti električni impuls koji ga prostruji, ukoči, parališe. A šta tek reći o reakciji tijela na samu smrt? Tek tada, na samrtnoj postelji, shvatiš: gotovo je. I posljednji impuls prostruji tijelom. „Umro sam“, pomislimo u užasu – i raspršimo se u atome.

PRIČA 2
U tim davnim danima, kad smo brat i ja bili djeca, a otac nam je radio noćne smjene, dogodilo se nešto što nam je ostalo duboko urezano u sjećanju. Oko ponoći čuli smo snažno kucanje na vrata. Stanovali smo u kući s dvije porodice, ulaz je bio dobro osiguran. Ali neko je udarao u naša vrata tako snažno da su se tresla. Mama i ja smo pogledali kroz špijunku – ali hodnik je bio prazan. Kucanje je nastavilo, kao da se neko svom snagom zalijeće na vrata. Mama je pozvala policiju. Došli su brzo. Kada su oni pozvonili, kucanje je stalo. Nisu nas tjerali da otvorimo, već su zvali komšije koji su otvorili. No, u hodniku nije bilo nikoga. Policajac se samo nasmiješio i poželio „laku noć“. Mi smo pokušali zaspati. Mama nije spavala. Ujutro su došle očeve kolege s posla i saopštili nam da je otac stradao na radnom mjestu. Vrijeme njegove smrti poklopilo se sa čudnim kucanjem. To je bilo istinski jezivo i natjeralo me da preispitam svoj pogled na život i smrt. Previše je toga nepoznatog u ovom svijetu.

PRIČA 3
Prije tri godine umrla je moja tetka. Odrasli smo uz nju. Nije imala vlastitu djecu, ali je odgajala nas, svoje nećake. Imala je osoben način kucanja. I nikada to nisam mogla pomiješati sa nekim drugim. Prošlo je četrdeset dana, pomijenili smo je. Muž mi je radio noćnu smjenu, a djecu bih uspavala. I tako jedne noći sjedim sa telefonom u ruci, kad začujem jasno i glasno kucanje na prozor kuhinje. Živimo u kući. Taj stari, poznati ritam. Samo je ona tako znala kucati. Tačno u ponoć. Rekla bih da sam se uplašila – ali to je premalo reći. Pišem mužu kako pokojna tetka kuca na prozor. On dolazi, trči oko kuće – ništa. Snijeg je svuda oko prozora, ni traga ni od koga. A ja sam jasno čula tri puta je pokucala. Zašto je dolazila? Da li nije shvatila da je umrla i da više ne pripada ovom svijetu?

PRIČA 4
Prije nekoliko godina sam radila u restoranu, gdje je kuvar bio divan čovjek – vedar, srdačan, uvijek nas branio pred upravom. I kada sam otišla s tog posla, ostala sam u kontaktu sa kolegama. Jednog dana mi javljaju – šef je poginuo. Udario ga autobus. Imao je samo četrdeset godina. Te noći sam ga sanjala. Ulazim u kancelariju restorana – on sjedi. Kažem mu: „Odakle vi ovdje? Rekli su mi da ste poginuli.“ A on odgovara: „Ma nisam ja umro, kakve gluposti.“ Očigledno nije shvatio da više nije živ. Taj san mi se i danas urezuje u kožu.

PRIČA 5
Moja rođena sestra i njen muž su osamdesetih godina prošlog vijeka gradili kuću. On je radio u rudniku i dobro zarađivao. Ali nije uspio da uživa u toj kući. Kada su je završili – dogodila se eksplozija plina u rudniku i poginuo je mlad. 

Do četrdesetog dana redovno je dolazio u njene snove. Govorio joj kako rade ventili, gdje su kablovi, kako ložiti peć. Najčudnije je bilo kada joj je u snu rekao da iza zida dimnjaka, iza treće pločice, postoji otvor. Zaista je tako i bilo. Pomagao joj je čak i mrtav, da djeca imaju toplu kuću. A kada joj je sve saopštio i objasnio – prestao joj se javljati. Kao da je konačno našao mir.

PRIČA 6
Moja tetka je rano ostala udovica. Čekala je muža iz noćne smjene i zadrijemala. Sanjala je da neko zvoni na vrata.  Otvorila je, a na pragu je bio njen muž, sav u krvi. Probudila se jer je zazvonio kućni telefon – javili su joj da je muž ubijen.

PRIČA 7
Koleginicu je neko usred noći nazvao na kućni telefon. Digla je slušalicu – tišina. Samo pucketanje. Pogledala je na sat – niko normalan ne zove u to doba. Ujutro je saznala da je u to vrijeme njen sin poginuo u saobraćajnoj nesreći. Vjerujemo da joj se na taj način javio – da joj kaže da je umro.


​(Pripremila: Martina Petruhin
www.uniqorner.com)

©Copyright