"Emocionalni kapital": o osobama koje umiju i ne umiju da prepoznaju istinsku ljubav

Žrtve nasilja i depresivne osobe često se optužuju da uživaju u svojoj patnji. Žena ne napušta svog nasilnog muža i trpi njegovo neljudsko ponašanje dugi niz godina. A neupućeni ljudi joj često kažu: “Da si htjela, odavno bih otišla. Ti samo voliš da patiš."

Ili osoba ulazi u drugu vezu, u kojoj doživljava emotivne bure. Drugi joj kažu: “Pogledajte okolo! Koliko dobrih ljudi! A ti još uvijek biraš neke ološe. Ti samo uživaš u patnji."

Ili je muškarac dugi niz godina nesretno zaljubljen u ženu koja mu kaže: "Ti si mi kao brat."  On jo pomaže da riješi svoje probleme, brine o njoj, emotivno ulaže u nju, pomaže joj da preživi još jednu neuspješnu vezu. Pred njegovim očima upoznaje druge muškarce ili nastavlja sa onim koji ju je povrijedio. A drugi ljudi mu govore: "Ti samo voliš da patiš. Ja bih mogao pobjeći  od takve, zašto ti ne pobjegneš?"

Zamislite da imate finansijskih problemaa. Imate glavobolju oko toga kako pokriti osnovne potrebe. I neka bogata osoba vam kaže: „Užasno je kako živiš. Samo treba da zaradiš više, tada će ti život biti bolji."
Obično se kao odgovor na takvu izjavu javlja osjećaj pasivnog bijesa: „Veoma je dobro što si tako pametan. Ali, vidiš, ja sada fizički ne mogu zaraditi više i bolje živjeti."
Tako je i u vezama i odnosima.

"Ako vam se ne sviđa, samo to promijenite!" Ovo je savjet bogatog čovjeka osobi sa finansijskim poteškoćama. Sa visine vašeg emocionalnog iskustva, vrlo je lako suditi o problemima o kojima nemate pojma.
Da li siromašan čovjek voli biti siromašan? Naravno da ne!
Može li jednostavno otići i početi se bogatiti? Uglavnom ne.
Da li osobe koje smo naveli u primjerima uživaju u patnji? Naravno da ne!
Ali mogu li jednostavno prestati to raditi sebi? Ne mogu.
Sposobnost da sebi stvorite ugodne emocionalne uslove je sličan "kapital".
Neki ljudi imaju više tog "emotivnog kapitala", neki manje.
Neki ljudi se bore da emotivno sastave kraj s krajem; neko sjedi u strašnoj emocionalnoj rupi, sa ogromnim, nepodnošljivim "emocionalnim dugovima".

Pogledajmo primjer žene koja ne može napustiti svog nasilnog muža i vidjeti kako funkcioniše sposobnost stvaranja emocionalne udobnosti u poređenju sa kapitalom.

LISTA 1
Da bi spriječila neprimjereno ponašanje muškarca prema njoj, žena mora imati:

• osjećaj sopstvene vrijednosti,
• tačnu sliku o tome šta je ljubav, a ne onu romantizovanu iz TV sapunica,
• čvrste granice,
• dovoljno unutrašnje snage da sama poštuje te granice i ne dozvoli drugima da ih krše,
• dovoljno podrške u sebi i znanje o važnim stvarima u životu kako bi shvatila da gubitak muškarca nije tragedija univerzalnih razmjera,
• uvjerenje da je za nju moguća normalna veza,
• sposobnost stvaranja i održavanja ovih normalnih odnosa.

Svi ovi kvaliteti su čitav niz obrazaca ponašanja, uvjerenja, automatskih reakcija i stilova razmišljanja. Ovo je prilično "opipljiv psihološki i emocionalni kapital".

LISTA 2
A sad da vidimo šta ima požrtvovana žena, odnosno žena nasilnika:

• nedostatak vjere u vlastite vrijednosti, osjećaj vlastite bezvrijednosti,
• Iskrivljavanu sliku o ljubavi (ljubav je isprepletena s bolom, ljubav se prepoznaje kao ljubav samo ako u njoj ima bola),
• nedostatak ličnih granica ili nemogućnost njihove zaštite zbog niskog samopouzdanja. Štaviše, i nasilnik i žrtva sami krše granice – kada se ne zaštite, na isti način krše svoje granice,
• zavisnost od muškarca. Ne postoji ništa drugo na svijetu što je toliko važno. Gubitak muškarca je praktično smrt ženske ličnosti,
• potpuni nedostatak razumijevanja šta je normalna i zdrava veza
• Ili potpunu nevjericu da je takva veza moguća
• nesposobnost stvaranja i održavanja zdravih odnosa,
• život u nasilnoj vezi teče po automatizmu. Sve bolne reakcije su već odavno tu i pokreću se automatski.

Svaka od stavki na prvoj listi "dodaje sredstva na račun mentalnog i emocionalnog kapitala" žene. Svaka od stavki na drugoj listi oduzima sredstva sa ženinog računa mentalnog kapitala, i to u mnogo većem iznosu nego što se akumulira za svaku pozitivnu stavku.

I tako žena sa dobrim "emocionalnim kapitalom" kaže ženi koja je žrtva: "Samo se makni od njega!"
Hajde pokušajte da odete i kupite Bentley kada imate 30 dinara na računu. Odmah ćete vidjeti obavijest: "Kupovina odbijena, nemate dovoljno sredstava."

Ljubav je važnija od svega na svijetu, ali o njoj malo znamo i lako se prevarimo
Ljubav je životna energija. Normalno, odrasla osoba ne slama druge, ne povređuje ni sebe ni druge, i definitivno ne umire ako izgubi ljubav druge osobe. Jer i ona sama ima sopstvenu zalihu ljubavi.

Prvo ulaganje u ovu rezervu ljubavi čini majka. Majka je prva osoba koja treba da pokaže djetetu šta je ljubav. Ona treba da ispuni osobu bezuslovnom ljubavlju u ranom djetinjstvu. Nakon toga, ista majka može povećati svoje ulaganje ljubavi kako dijete odrasta. Ili ne mora.
Nažalost, ima i majke koje ne ulažu ljubav u svoju djecu i tako dijete odrasta ne znajući šta je ljubav. Na ravnotežu ljubavi utiču i drugi ljudi. No, što osoba ima manje ljubavi u sebi, brže se tope njene "rezerve".

Ljudi koji, iz ovih ili onih razloga, nisu dobili dovoljnu zalihu majčinske ljubavi, žive sa stalnim osjećajem nenadoknadivog gubitka. Osjećaju kao da im nedostaje nešto bitno. Kao da nešto nedostaje u njihovomživotu.
I takvi ljudi nesvjesno nastoje nadoknaditi ovaj gubitak. Oni ne znaju da je to nemoguće. Oni ne znaju da će svako ko se čini prikladnim da nadoknadi ovaj gubitak samo potrošiti njihove ionako ograničene mentalne i emotivne resurse.

Zamislimo osobu koja zaista treba da stigne na određeno mjesto. Ali ona tvrdoglavo ide u potpuno drugom pravcu. Jer ne zna da ide u pogrešnom pravcu.
Na isti način, osoba koja pati od nenadoknadivog gubitka prvobitne majčine ljubavi strastveno želi da je povrati. Ali sve što takva osoba učini samo je uklanja sa pravog puta.

Ljubav pomiješana sa bolom ili odvojiti žito od kukolja
Majka i otac su prvi koji djetetu govore o ljubavi. Ovo su prvi ljudi od kojih dijete uči šta je ljubav. I ovo nije samo prazna priče.
To je čitav niz utisaka: sve što mama i tata rade i govore jedno drugom i djetetu, pogledi, gestovi i izrazi lica, sve su to radnje, savršene i nesavršene.
Nakon toga, tokom života, osoba dopunjava ovo znanje o ljubavi novim, ličnim iskustvima. To je kao vrlo debela knjiga sa vrlo sitnim slovima koja detaljno opisuje znakove ljubavi.

A najgora stvar za ljude koji imaju iskrivljenu sliku o ljubavi je to što osoba traži iskustvo koje će još više iskriviti njenu sliku. 
Ako uporedimo ljubav sa šećerom, onda normalno čovjek jede čisti šećer, bez nečistoća. Ali osoba s iskrivljenom slikom o ljubavi jede granulirani šećer pomiješan sa pijeskom. On poznaje samo ukus i osjećaj šećera. Možda joj se ne sviđa pijesak koji joj škripi pod zubima. Ali on ne poznaje ukus normalnog čistog šećera.
I tako, da bi prestao da pati, čovjek prvo treba da odvoji sva zrna pijeska od zrnaca šećera, mora da nauči ukus čistog i normalnog šećera. Tek tada će odbiti šećer pomešan sa pijeskom.

Kad se prava ljubav teško prepoznaje
Kada osoba sa iskrivljenim shvatanjem ljubavi sretne osobu sposobnu za zdravu ljubav, ona ne nalazi kontakt. I iako osoba sa zdravim razumijevanjem ljubavi nudi sasvim normalnu, pravu ljubav, osoba sa iskrivljenim razumijevanjem ljubavi je jednostavno ne može probaviti.
Prava, sigurna, zrela ljubav je "ples" sa stalnim promjenama položaja partnera: dvije odrasle osobe mogu se međusobno povezati u različitim trenucima. Ovo pomaže ljudima da zajedničkim naporima povećaju svoj emocionalni kapital. Kada osoba poput srećnog djeteta ima priliku da svoju radost podijeli sa drugom osobom koja je takođe poput srećnog djeteta, njena radost se umnožava - to je plus za ukupni emocionalni kapital.

Kada osoba u stanju nesrećnog djeteta može podijeliti tugu sa voljenom osobom koja je prihvata - tuga postaje lakša, manja i kraće traje.
Tuga podijeljena s osobom koja istinski voli uvijek vodi do ispravnih odluka, za razliku od usamljene tuge, koja može odvesti do pogrešnih zaključaka i odluka.
Isto tako, kada odrasla osoba sarađuje sa drugom odraslom osobom, odnos samo dobija dodatno blagostanje. I svaki od partner može dobijati snagu iz zajedničkog "emocionalnog budžeta" kada je to potrebno. I svaki partner nastoji da sačuva i uveća ovaj zajednički emocionalni kapital.

U bolnoj vezi sve je pozajmljeno. Postoje uloge koje se igraju, ali je groteskno i bolno. Na primjer, kada žena u stanju "bolesnog djeteta" zamoli nasilnog muškarca za emocionalnu podršku, dobija reakciju kritičnog ljutitog roditelja ili reakciju drugog bolesnog, ogorčenog djeteta. Ženina tuga se umnožava i više je boli jer i ona doživljava usamljenost i odbačenost.
Kada jedna osoba u stanju "srećnog djeteta" želi da svoju radost podijeli sa toksičnom osobom, dobija obezvređivanje kritičnog roditelja ili agresiju i zavist bolesnog djeteta. Radost se smanjuje i blijedi.
Kada osoba pokušava da sarađuje sa drugom nasilnim osobom, od njega ili nje dobija reakciju neposlušnog i lukavog djeteta, a ne odrasle osobe. Sveukupno emocionalno blagostanje se smanjuje.
Kako bi nekako napunila svoju vitalnu energiju, povrijeđena osoba pribjegava alkoholu, pretjeranom trošenju, beskrajnim žalbama zarad dobijanja pažnje, barem iz sažaljenja, prejedanju, emocionalnim rolerkosterima itd.

Kada osoba u nasilnoj i toksičnoj vezi dostigne emocionalno siromaštvo, nema ni poslednju opciju već mora da prizna da takva veza donosi samo gubitke. Ali strah od gubitka veze je prevelik. Tako osoba ulazi u još veće "emocionalne dugove". Složena situacija postaje gotovo nerešiva.


​(Pripremila: Renata Bondarenko, psiholog i psihoterapeut
www.uniqorner.com)

©Copyright