Fridrih Niče o tome zašto ne treba bježati od životnih problema i poteškoća

Njemački filozof, pjesnik, kompozitor i pisac Friedrih Niče (Friedrich Nietzsche) (15. oktobar 1844. – 25. august 1900. god) jedan je od najtrajnijih, najuticajnijih i često citiranih umova čovječanstva.

Niče je poznate filozofe svoga doba nazivao „glavicama kupusa“, lamentirajući: „Moja je sudbina da na prvom mjestu moram biti pristojno ljudsko biće. Užasno se bojim da ću jednog dana biti proglašen svetim”. 

Stoljeće i po kasnije, Ničeove tvrdnje su se pokazale u velikoj mjeri ispravnim - iz jednog iznenađujućeg modernog razloga: naše najveće životne nagrade izviru iz našeg suočavanja sa nedaćama. Više od jednog vijeka prije nas, Niče je veličao ove vrijednosti sa podjednakom pompom i pronicljivošću.
U jednom posebno amblematičnom primjerku iz svojih brojnih aforizama, napisanih 1887.godine i objavljenih u posthumnom izboru iz njegovih bilježnica, Volja za moć, Niče piše pod naslovom „Tipovi mojih učenika“: Takvim ljudskim bićima želim patnju, pustoš, bolest, zlostavljanje, poniženje - želim da ne ostanu nepoznati dubokom samopreziru, mučenju nepovjerenja u sebe, jadima poraza: nemam sažaljenja za njih, jer im želim jedino što danas može dokazati da li neko nešto vrijedi ili ne – izdržljivost". (Pola vijeka kasnije, Willa Cather je potresno ponovila ovo osjećanje u pismu svom bratu: „Test nečije izdržljivosti je to koliko se može izboriti nakon što ga svi zanemare”).

Sam među "glavicama kupusa", Niče je shvatio da poteškoće svake vrste spremno dočekuju oni koji traže sreću i ispunjenje. I ne samo to, Niče je takođe vjerovao da teškoća i radost djeluju u nekoj vrsti uzajamnog odnosa - smanjenje jednog umanjilo bi drugo - ili, kako je Anaïs Nin nezaboravno iskazala, "velika umjetnost se rađa iz velikih užasa, velike usamljenosti, velikih inhibicija, nestabilnosti, i to se uvijek balansira sa bolom.”
​
U djelu Vesela nauka Niče je napisao: Šta ako su zadovoljstvo i nezadovoljstvo toliko povezani da ko god želi da ima što više od jednog mora takođe imati što je više moguće od drugog - da onaj ko želi stići "do nebesa" mora biti spreman i za "depresiju do smrti"? […] Imate izbor: ili što je moguće manje nezadovoljstva, bezbolnosti ukratko... ili što je moguće više nezadovoljstva, što je cijena za obilje suptilnih zadovoljstava i radosti u kojima se rijetko uživa? Ako se odlučite za prvo i želite da smanjite intenzitet ljudskog bola, morate umanjiti i sniziti nivo ljudske sposobnosti za radost.

Niče je bio uvjeren da su najznačajniji ljudski životi odražavali ovu ideju: Ispitajte živote najboljih i najplodnijih ljudi i naroda i zapitajte se da li drvo koje treba da izraste do gorde visine može izbjeći loše vrijeme i oluje;  izvori naših najvećih radosti leže blizu naših najvećih boli... Niko nije u stanju da proizvede veliko umetničko djelo bez iskustva, niti da odmah postigne neki bitan svjetski položaj, niti da doživi bilo koji veliki uspjeh iz prvog pokušaja. U intervalu između početnog neuspjeha i kasnijeg uspjeha, u jazu između onoga što želimo da budemo jednog dana i onoga što smo sada, mora doći bol, anksioznost, zavist i poniženje. Patimo jer ne možemo spontano savladati sve ono od čega se ispunjenje sastoji. Niče je nastojao da ispravi uvjerenje da ispunjenje mora doći lako ili nikako, vjerovanje koje je pogubno po njegove učenike, jer nas ono navodi da se prerano povučemo od izazova koji bi mogli biti savladani samo da smo bili spremni na konzistentnu i upornu akciju. 

Niče je do ove ideje došao zaobilaznim putem. Kao mladić bio je pod velikim uticajem Šopenhauera. U dobi od dvadeset i jedne godine, slučajno je naišao na Šopenhauerovo remek djelo Svijet kao volja i predstava i kasnije je ispričao ovaj suštinski zaokret u svom životu: "Uzeo sam to djelo u ruke kao nešto potpuno nepoznato i okrenuo stranice. Ne znam koji mi je demon šaputao: "Nosi ovu knjigu kući". U svakom slučaju, to se i dogodilo, što je bilo suprotno mom običaju, jer inače nikada ne žurim da kupim knjigu. Vrativši se u kuću, bacio sam se u ugao sofe sa svojim novim blagom i pustio da taj dinamični sumorni genije počne da djeluje na mene. Svaki red je vikao odricanjem, negacijom, rezignacijom. Gledao sam u ogledalo koje je sa strašnom veličanstvenošću odražavalo svijet, život i moj vlastiti um. I nije li to ono što najveće knjige čine za nas, zašto uopšte čitamo i pišemo?"
Ali Niče se na kraju nije složio sa Šopenhauerovim defetizmom i polako je razvio vlastite ideje o vrijednosti životnih teškoća. U pismu iz 1876. godine Cosimi Wagner – drugoj supruzi slavnog kompozitora Richarda Wagnera, sa kojim se Niče bio sprijateljio – izjavio je, više od deceniju nakon što se susreo sa Šopenhauerom: "Da li biste se začudili ako priznam nešto što se postepeno dogodilo, ali što je je manje-više iznenada ušlo u moju svijest: to je neslaganje sa Šopenhauerovim učenjem? Praktično u svim opštim tvrdnjama nisam na njegovoj strani." 

Ova prekretnica je način na koji je Niče došao do uvjerenja da je teškoća odskočna daska za sreću i ispunjenje. De Botton je smatrala: "Budući da je ispunjenje iluzija, mudri se moraju posvetiti izbjegavanju bola, a ne traženju zadovoljstva, živeći tiho, kao što je Šopenhauer savjetovao, 'u maloj vatrostalnoj sobi'," ali je Ničeu ovaj savjet djelovao kukavičkim i neistinitim.
Ono što je Niče zaključio: do ispunjenja se ne dolazi izbjegavanjem bola, već prepoznavanjem njegove uloge kao prirodnog, neizbježnog koraka na putu ka sreći, kao način da se postigne nešto dobro. I to je, možda, razlog zašto je nihilizam nedavno ponovo oživio u pop kulturi. Mudri Jad Abumrad na elegantan način dočarava privlačnost takvih učenja: Sav ovaj pop-nihilizam oko nas ne znači rušenje struktura moći ili prihvaćanje ništavila, već samo šalje poruku: „Pogledaj me! Pogledaj kako sam hrabar!” Citiranje Ničea je, drugim riječima, način da signaliziramo drugima da se ne bojimo, da nas teškoće neće slomiti, da će nas nevolje samo učvrstiti. I možda u tome nema ništa loše. Na kraju krajeva, Viktor Frankl je bio suprotnost nihilizmu, a mi ipak hrlimo kod njega iz istog razloga - da bismo bili "na bezbjednom", da bismo se utješili, da bismo se osjećali kao da sve možemo izdržati.


(Priredio: Vanja Radivojević za www.uniqorner.com)
​©Copyright