Hvalisanje ukazuje na to da je osoba nesretna i da se nečega plaši

Postoji jedan znak koji ukazuje na to da čovjek nije zadovoljan svojim životom. Nesretan je. I zabrinut. Nešto s njim nije u redu.

Znak je veoma jednostavan: čovjek se stalno hvali. Konstantno se hvali. I hvali se, što je važno, na račun drugih; ponižava druge. Takvo agresivno hvalisanje je veoma specifičan znak nesreće. Sadašnje ili buduće.

Jednom je jednom piscu u goste došla rođaka sa zaručnikom. Odrasli ljudi, blizu četrdesete, zaručnik poželjan, na dobroj poziciji, s novcem, uspješan čovjek. I bukvalno s vrata taj zaručnik je počeo govoriti čudne i neprijatne stvari. Vrlo uobraženo.

„U mojoj kući je toalet veći nego vaša dnevna soba!“, tako je rekao. Onda se čudio kako ljudi mogu živjeti s tako niskim plafonima. Puno je pričao o svom odijelu od poznatog dizajnera — gdje ga je kupio, za koliko... Nevjerovatne sume je spominjao.

I šta god da je vidio, na šta god da je pogledao — sve je govorio da i on to ima. I koliko su njegove stvari skupe i veličanstvene. I gdje on odmara, čime se hrani, koje mjesto zauzima — stalno je o tome pričao.

Domaćin je onda rekao rođaci blago, kad su se čuli telefonom: „Čini mi se da Valerija nešto muči. Je li sve kod njega u redu?“. Sve odlično! Kod Valerija je sve prosto veličanstveno, pa on sam to kaže.

Dok po Valerija nisu došli ljudi u uniformama. Nažalost, ispostavilo se da je bio umiješan u neke malverzacije. Morao je ostaviti posao, platiti kaznu — dugo bi bilo objašnjavati. Ali čovjek se našao u zamci koju je sam sebi napravio. Čekao je odmazdu. Bio je zabrinut. Plašio se. I zato je sebi i drugima dokazivao da je sve kod njega odlično. "Evo dokaza! Vidite li koliko svega imam?"

To je izvor hvalisanja - zabrinutost, nesigurno stanje. Hvalisanje — kao čarolija, kao afirmacija, kao zaštita: „Ja sam veličanstven i uspješan! Ništa mi se neće desiti. Poseban sam. Najbolji sam od svih!“.

Tako se jedna žena hvalila ljubavlju muža. Objavljivala fotografije sretnog života, pisala kako je muž voli, ushićeno pričala o znacima te ljubavi. O poklonima, o lijepim riječima koje joj muž šapuće na uho. Najintimnije je dijelila otvoreno i hvalisavo. Čak je pisala: „Zavidite mi! Takva ljubav se dešava jednom u hiljadu godina. I samo izabranima! Vama nije dostupna!“.

Da. Muž je imao porodicu sa strane. I na kraju je otišao od te žene kada se ona razboljela. Ostavio ju je, iako joj je pomagao, naravno. Možda je to hvalisanje i svjedočilo o prijetnji bolesti. Previše je bilo glasno, neprirodno, nametljivo i zlobno...

I uvijek je agresivno i nametljivo hvalisanje — manifestacija kompleksa inferiornosti. Posmatrajte. S hvalisavcem nešto nije u redu.
I onda se dese događaji koji izgledaju kao kazna za hvalisanje. Ali, moguće je da ih je čovjek predviđao. Nije želio u to vjerovati. I branio se svojim hvalisanjem, kao što znate, žabe se naduvavaju da izgledaju veće i jače... Naduvaju se kad osjete opasnost. Da otjeraju tu opasnost.

Ali evo mog zapažanja: kada se previše hvale, ponižavajući druge — nečega se boje. I ne treba se ljutiti. Treba ih posmatrati. A ako se to dešava s dobrim čovjekom, s nekim bliskim — možda mu je potrebna pomoć. Možda skriva nešto zabrinjavajuće i opasno. I zato iscrpno opisuje svoje uspjehe i blaga, prezrivo govoreći o vašoj imovini i dostignućima.

Sjena budućnosti pada na sadašnjost. To je drevna mudrost. I nesreća, strah, krivica, želja za samokažnjavanjem tjeraju na hvalisanje i bacanje prašine u oči. Naduvavanje. A poslije se može i pući.


(Autorka: Ana Kirjanova
www.uniqorner.com)

©Copyright