Imaš osjećaj da si stalno u krizi? Nisi sam(a) - evo i zašto

Kriza kao novo „normalno“
Probudiš se, pogledaš naslovnice: ratovi, inflacija, klimatske katastrofe, politički skandali, masovna otpuštanja, mentalna pandemija.

Otvoriš društvene mreže: neko je „uspješniji“, „ljepši“, „sretniji“, dok ti zbrajaš račune koji rastu brže od plate.
Pokušaš ostati pozitivan, ali osjećaj te prati poput sjenke: “Stalno sam u nekoj krizi.”

Dobra vijest: nisi sam.
Loša vijest: zaista živimo u eri višeslojnih kriza.
Još bolja vijest: postoji način da razumiješ zašto se tako osjećaš i kako uprkos svemu graditi zdravu psiho-otpornost

Anatomija stalne krize – pet koncentričnih krugova pritiska
1. Globalna pandemije, klimatske promjene, geopolitičke napetosti  = Kolektivni strah i egzistencijalna neizvjesnost
2. Inflacija, nesigurna tržišta rada, gig-ekonomija = Hronični stres zbog novca i karijere
3. Društvena polarizacija, lažne vijesti, kultura „brzog (ne)uspjeha“ = Osjećaj fragmentiranosti i cinizma
3. Porodični generacijski jaz, migracije, promjena rodnih uloga = nestabilne porodične strukture, usamljenost
4. Unutrašnji Perfekcionizam, FOMO, digitalno prezasićenje = mentalni haos, iscrpljenost, samo-sabotaža

Krize se slojevito prepliću: globalno utiče na ekonomiju, ekonomija na porodicu, porodica na psihu. Rezultat? Stalan osjećaj da „kap preliva čašu“.

Psihologija stalne krize
Evolucijski alarmni sistem "na steroidima"
Naš mozak je star 200.000 godina i dizajniran je da jednim okom prati prijetnje. U digitalnom dobu, notifikacije nam serviraju 100 prijetnji dnevno, pa mozak radi u stanju budnosti u uzbuđenosti 24/7.

“Kriza identiteta” generacije Y i Z
Po klasičnim Eriksonovim fazama, 20-e i 30-e su vrijeme gradnje identiteta i stabilnosti. No, milenijalci i Gen Z to rade uz:

• tri ekonomske recesije,
• pandemiju,
• rat na kontinentu,
• klimatski alarm.

Nije čudo što se stalno pitaju: “Jesam li ja problem ili je svijet lud?”

Hedonistička "traka za trčanje"
Kad postigneš cilj (diplomu, posao, kredit), algoritam društva gura ljestvicu dalje. Zadovoljstvo kratko traje, kriza “šta sad?” brzo stiže. To se zove hedonična adaptacija.

Zašto nisi sam(a)? (Kvantitativni i kulturološki argumenti)
Svjetska zdravstvena organizacija: U posljednjih 10 godina broj mladih s anksiozno-depresivnim simptomima porastao je za 25 %.
Eurostat: Gotovo polovina radne populacije EU priznaje “stalni osjećaj nesigurnosti”.
UNICEF: 70 % mladih na Balkanu smatra da “nema jasnu ekonomsku perspektivu”.

Dakle, tvoja kriza nije privatni kvar; to je sistemska manifestacija.

“Kriza multiplikator” – četiri faktora koja pojačavaju osjećaj
1. Digitalni ekosistem

• Doom-scrolling (stalno pregledavanje loših vijesti) produžava cikluse panike.
• Upoređivanje sa tuđim “vrhuncima” ruši samopouzdanje.

Kultura “snađi se”
Društva u tranziciji slabo štite pojedinca: zdravstvo, stanovanje, radna prava.
Sve je na tebi – nema “sigurnosne mreže”.

Nedostatak rituala tranzicije
Nekad su postojali jasni prelazi (inicijacije, stabilna radna mjesta, vjenčanja).
Danas je sve fluidno → produžena adolescencija → hronični osjećaj “nisam još stigao”.

Paradoks izbora
Imamo više opcija nego ikad, ali prevelik izbor stvara paralizu i nezadovoljstvo.

Kako preživjeti – šest koraka otpornosti
1. Granice informacija 1 h prije spavanja provjereni izvori vijesti = Smanjuje kortizol, vraća osjećaj kontrole
2. Mikrozahvalnost, tri male stvari dnevno koje idu dobro = Rekalibrira fokus s “nedostatka” na “dovoljno”
3. Telesna sidrišta, disanje 4-7-8, šetnja, joga, kalistenički set od 7 min = tijelo šalje mozgu signal: “Sigurni smo.”
4. Krug autentičnih ljudi, 2–3 osobe za smislene razgovore, bez maske = Ljudska pripadnost smanjuje doživljaj alarmantnosti
5. Projekat mikrosmisla, vrt na balkonu, volonterski sat, blog = Osjećaj doprinosa ruši sentiment bespomoćnosti
6. Terapija ili savjetovanje, profesionalna podrška = Normalizuje emocije, gradi strategije, destigmatizuje pomoć

Mini-slučaj: “Ana, doktorica u kriznom vrtlogu”
Simptom: stalni osjećaj “uskoro će sve pući”.
Okidači: smjene u COVID bolnici, kredit, Instagram postovi bivših kolega u Norveškoj.
Intervencija: granice ekrana, psihoterapija CBT, plan selidbe iz iznajmljenog stana u manji bez kredita.
Rezultat: simptomi panike pali 60 %, povratak osjećaja autonomije.

Filozofski alati: tri koncepta za novo tumačenje krize
1. STOICIZAM – “Nije stvar u događaju, nego u interpretaciji.” Razdvoji šta je pod tvojom kontrolom od onog što nije.
2. WABI-SABI (jap.) – Ljepota nesavršenog i prolaznog. Kriza = pucketanje stare forme → nastaje nova.
3. ANTI-FRAGILNOST (Taleb) – Neke stvari (i ljudi) jačaju od stresa, pod uslovom da stres dolazi u “dozama” i da postoji prostor za oporavak.

Zaključak: Kriza kao trajni suputnik i nevidljivi učitelj
Možda ne možemo zaustaviti talase globalnog ludila, ali možemo naučiti "surfati". Konstantan osjećaj krize ne govori da si manjkav; govori da si čovjek u neprirodno ubrzanom svijetu.

• Prihvati da nestabilnost nije anomalija, nego nova konstanta.
• Prilagodi rituale i očekivanja: manji koraci, dublje veze, sporiji dah.
• Pretvori krizu u kompas: gdje boli – tu je poruka šta treba mijenjati.

 “Mir ne nastaje kad oluja prođe, nego kad naučiš plesati na kiši.”

Ako se danas osjećaš kao da stalno gori alarm, znaj: 1) Nisi sam. 2) Alarm te upozorava da brineš o sebi, ne da se predaš panici. 3) Uz prave alate, možeš živjeti punim plućima čak i dok sirene svijeta zavijaju u pozadini.
​

​(Pripremio: Vanja Radivojević za www.uniqorner.com)

©Copyright