Isključivanje osjećanja da ne biste osjetili bol - to je najgore što možete učiniti svojoj duši

Da li su empatija i osjećanja dar ili prokletstvo? Empate često misle da je vjerovatnije ovo drugo.

Sposobnost da se maksimalno osjeti i doživi cijela paleta vlastitih (a i tuđih) osjećanja ponekad uopšte nije ugodno iskustvo. Jer tamo gdje postoje osjećanja, uvijek postoji bol. Bol od gubitka, od neuzvraćene ljubavi, bol od velikog neuspjeha ili izdaje bliskih ljudi. Tamo gdje se nalazi naša „Ahilova peta“, gdje je neka dotad nerazjašnjena priča ili trauma, tu se obično dešavaju ponavljanja.

Ono sa čime se nekada nismo mogli nositi, tamo gdje nismo mogli izaći na kraj sa svojim osjećanjima, život nam šalje slične lekcije kroz slične ljude i okolnosti.

I čim dođe trenutak ponavljanja neke ogromne unutrašnje duševne boli i kada se u vezi sa tim dožive previše jaka osjećanja, gotovo svako od nas zaista želi pobjeći od toga. Jer niko ne voli bol. A želja da se ona ne doživi je sasvim normalna. Štaviše, u životima emocionalnih ljudi postoje situacije koje su pune tako bolnih osjećanja, da su oni doslovno na rubu svojih snaga. Kada bi se sve te emocije iskusile, sagorjeli biste skoro sve svoje rezerve energije, potrošili svu snagu, doveli sebe do potpune iznemoglosti. Tada bi se čovjek raspao. 

Zašto su nam onda potrebna osjećanja?
Osjećanja su signalni sistem o tome šta se zaista događa svakome od nas. Ovo je "navigacioni kontrolni panel" naših života. Blagoslovena i prijatna osjećanja govore nam da je izabrani put ispravan. Osjećaj radosti je "marker" veze sa Božanskim izvorom. Osjećaj inspiracije nam pomaže da kreiramo nove projekte. Sposobnost uživanja u životu čini život sjajnijim i bogatijim. I ne iznenađuje što svi volimo da doživljavamo sreću, radost, ljubav i zadovoljstvo. Ali većina ljudi pokušava potisnuti negativna osjećanja, ne shvatajući da ih tako samo pogoršavaju. Čini se da savremeni ljudi nemaju kulturu življenja sa negativnim osjećanjima.

Kao što znate, svaki novčić ima dvije strane i svaki prijatni osjećaj ima svoju suprotnost, što je jednako važno. Ne mogu postojati jedno bez drugog. Isključujući bilo koji od neugodnih osjećanja, momentalno isključujemo njegovu suprotnost - pozitivan osjećaj. Na primjer, suprotnost bijesu je oduševljenje, ljutnja je suprotnost divljenju, ogorčenost radosti, strah je suprotnost povjerenju, stid je suprotnost diskretnosti, itd. Nije moguće isključiti samo negativnu komponentu raspona osjećanja. Isključujući minus, osoba isključuje i plus.

Negativna osjećanja su takođe signali. Ogorčenost ukazuje da se prema nama postupalo nepravedno. Krivica nastaje zbog činjenice da smo sami prema nekome postupili nepravedno. Možemo biti zaglavljeni u ovim osjećanjima godinama - to je ono što ometa srećan život. A ako su primjerena situaciji znači jednostavno uvidjeti šta se trenutno dešava u našim životima.

Šta bi se desilo kada bismo isključili sva osjećanja? Ispada da isključivanjem ljutnje gasimo divljenje, isključivanjem stida lišavamo sebe diskretnosti i nježnosti, itd.  Za svako od ovih osjećanja postoji mjesto, vrijeme i okolnosti. A pošto ih sve imamo u svom arsenalu, to znači da su sva ta osjećanja važna. Štaviše, isključivanjem boli, izbjegavanjem, zatvaranjem od cijelog svijeta, čovjek isključuje i ljubav, a to je ponekad mnogo opasnije i bolnije od dopuštanja sebi da se kompetentno nosi sa svojim bolom.

Na kraju krajeva, ljubav je najvažnije od svih osjećanja, koje svako od nas treba da iskusi ovdje na Zemlji. I ne radi se samo o ljubavi prema suprotnom polu, već o unutrašnjoj vibraciji, o slaganju sa sobom i svijetom, o dosezanju one tačke koja nam omogućava da prestanemo da se razvijamo kroz patnju i da se razvijamo kroz uvide.

Bez prisustva osjećanja, osoba postaje praznina, njena suština postaje vječna napetost i želja za kontrolom, a jedini osjećaji dostupni u ovom slučaju su strah i iritacija. Takav čovjek prestaje da živi i ne razumije kada je srećan, a kada tužan, kada je je zadovoljan, a kada nije, šta tačno on sam osjeća, a šta drugi ljudi osjećaju prema njemu.

Stoga, ako su osjećanja dar od Boga, mnogo je važno da čovjek ne isključi bolne osjećanja, već da shvati šta zapravo znači duševna bol.

Emocionalna bol - šta nam ona pokušava prenijeti?
​Emocionalni bol signalizira nesklad između nečijih ideja i stvarnosti. Drugim riječima, bol nam govori da imamo iluziju ili samoobmanu. Na primjer, djevojka upozna momka i on joj na sve moguće načine demonstrira da je narcisoidna ličnost. Ali ona želi vjerovati da ga ona definitivno promijeniti i da će on postati drugačiji. Ona zatvara oči pred činjenicom da je on neće voljeti, niti ima kapaciteta za to, da je on sebična ličnost koja smatra da svi ljudi oko njega treba da mu služe. Djevojka vidi crvene zastavice, ali radije zatvara oči, ignoriše ih. Sa čime će se ona neizbežno suočiti u ovom slučaju? Sa slomljenim srcem i velikim bolom, onda kada dođe vrijeme da se veo iluzije spusti.

Još jedan primjer. Čovjek je smislio projekat, ali nije proučavao konkurente, nije naučio ništa o klijentima ili tržištu prodaje i požurio je da ga pokrene, nakon što je prethodno posudio novac sa visokom kamatom. Sa čime će se ovaj čovjek morati suočiti i to prilično brzo? Opet sa bolom zbog gubitka novca, vremena i samopoštovanja. A zašto? Jer je početku više volio da bude u iluzijama nego u stvarnosti.

Bolje je shvatiti i prihvatiti da je emocionalna bol samo nagovještaj da osoba laže sebe o nečemu. Nagoveštaj koji nas uči da razlikujemo istinu i slušamo glas svoje duše. Ako ugasimo bol, onda ćemo postajemo slijepi.

​Poenta nije u tome da svi ljudi moraju iskusiti bol. Poenta je da slušajući nagovještaje iz svemira stičemo one vještine zbog kojih je naša duša došla u trenutnu inkarnaciju. Odbijanjem da ih čujemo ne stičemo iskustvo koje nam je potrebno, i na kraju osuđujemo sebe na mnogo bolnije događaje, s obzirom da se sve što nije proživljeno nužno ponavlja. A to znači da može doći trenutak kada, upravo zbog nedostatka vještina koje je vrijedilo naučiti ranije, možda nećemo imati dovoljno sredstava da se nosimo sa novim izazovima sudbine.

Upotrijebimo jednu analogiju: to je isto kao da smo odlučili da potpuno ignorišemo crveno svijetlo na semaforu. Ne reagujemo na njega ni na koji način. Idemo naprijed ili jurimo svom brzinom, bez obzira što je svjetlo crveno. Naravno, ovako možemo proći jedan, dva ili više pute, ali na kraju će neminovno doći do udesa. Na isti način, kada se čovjek ne pridržava pravila svemira, on, poput vožnje kroz crveno svjetlo, lično donosi katastrofalan izbor sa maksimalnim rizikom da se odrekne sreće u svom životu. U ovoj verziji život se pretvara u jednu neprekidnu muku, u kojoj crni trag patnje traje beskonačno, a sretni uzdasi olakšanja dostupni su samo povremeno.

​
(bazirano na predavanjima Natalije Besonove)

​©Copyright
NIJE DOZVOLJENO KOPIRANJE NASLOVA, TEKSTA, NITI DJELOVA TEKSTA I PRENOŠENJE NA DRUGE VEBSAJTOVE