Iz svake teške situacije postoji izlaz - uvijek imajte to na umu

"Kako si došla/došao do takvog zivota? Kako si to sebi dozvolila/dozvolio?" - ovo su više retorička pitanja. I bolje je da se uzdržite od ovakvih pitanja kada ih nekome postavljate i razmislite prvo o okolnostima tuđeg života.

Bilo je teških vremena. I oni bila su teška jer su nas pripremala za drugačiji život.
Život Lene nije bio lak. Kada je bila studentkinja, stipendije nisu bile isplaćivane na vrijeme.  Jedan period je morala raditi na ulici kao prodavačica voća. Iako je prije toga radila kao inženjer, nikada nije dobijala redovnu platu, a njen sinčić je morao biti prehranjen.

Kuća je bila u blizini njenog posla, pa je mogla otrčati da provjeri dijete i zamoli drugu prodavačicu da pazi na banane. A njena bivša profesorica je jednom prolazila tu pored tog mjesta gdje je Lena prodavala. U krznenoj kapi, u vunenom kaputu, monumentalna dama, poput supruge nekog visokog funkcionera. U školi je predavala humanističke nauke. Prepoznala je Lenu. Nakon škole je prošlo nekoliko godina. Živjela je u blizini. Zastala je i sa neprijatnim čuđenjem rekla: "Šta ja to vidim? Bila si dobra učenica. Pokazivala si nadu. Odlična si bila na testovima. Završila si školu sa odličnim uspjehom. A pala si tako nisko! Na šta si to spala, Leno! Prodaješ banane. Kakva šteta. Tvoj život je uništen, izgubila si sebe i svoje sposobnosti. Izvagaj mi kilogram banana. I biraj one bolje, ja volim samo zrele banane."  Lena nije znala šta da odgovori. I nije ni mogla govoriti: knedla joj je bila u grlu. Htjela je da joj kaže da joj je majka umrla. Da ju je muž ostavio i zaboravio na dijete. Da je morala da da otkaz jer je nisu plaćali. Da nema kome da ostavi dijete, a kuća joj je ipak u blizini posla. Htjela je to reći, ali nije mogla. A bivša učiteljica je pošla s bananama, tužno klimajući glavom i cvokoćući.
I ja sam rekla Leni da sam i ja jednom srela ovog nastavnika na autobuskoj stanici kada sam išla na fakultet na nastavu u devetom mjesecu trudnoće. Moj suprug je služio vojsku, tada su svi služili. Živjela sam sa njegovim roditeljima u malom stanu, studirala, pisala knjigu, učila puno radno vrijeme i nisam bila previše depresivna. Rečeno mi je i da sam sebi uništila život. Rečeno mi je kako je tužno vidjeti me u toj poziciji. Kako su svi moji talenti protraćeni. Kako ne mogu da učim sa malim djetetom. Kako ću morati da napustim fakultet i zaposlim se negdje kao daktilograf, na primjer. Kako je moj život sramota i pad. Govorili su mi: kako si se mogla udati za jednostavnog momka? I odlučiti da imaš dijete u siromaštvu i beznadežnoj životnoj situaciji?

Slušala sam razne izjave ljudi. I Lena i ja smo počele da se smijemo, jer je mnogo toga zaista bilo smiješno. 

Kako smo sebi dozvolile takav život? Pa, bile smo mlade. Pune snage i nade. I zato što smo znale da loši dani neće trajati vječno. I naša djeca su se takođe igrala i smijala. I jela su banane, tada skupu poslasticu. I život je tekao uobičajeno. Onda je sve zaista došlo na svoje mjesto, naša situacija se popravila. I zahvalne smo na tom iskustvu. Doživjele smo i preživjele mnogo toga. I naučile smo da se nosimo sa svime. Uključujući ove poučne "izjave" ljudi koji nisu poznavali teškoće i iskušenja. A zamjerali su drugima, insistirajući da je život uništen i da nema izlaza. Postoji izlaz. Moramo se boriti i učiti, razvijati se i nadati. Ali ako vam takva osoba dođe i počne da vam "drži predavanja" i govori neprijatne stvari, bolje je skloniti se od nje. Ili joj reći da se skloni. Da se udalji od vas, u njen dobro uhranjen, miran život, gdje siromaštvo, bolest ili iskušenja još uvijek nisu pokucali na vrata. A mogu da pokucaju na svačija vrata. Posebno onima kojima nikad ništa ne nedostaje.


(Autorka: Ana Kirjanova
prevod i obrada: www.uniqorner.com)