Kad se osjećam bezvoljno, ali treba da radim: ovako se samomotivišem

Postoje dani kada se jednostavno ne mogu pokrenuti. Tjelesno sam prisutna, ali mentalno – u potpunom haosu. Obaveze stoje, rokovi kucaju na vrata, a meni se ne da.

Um bezvoljan, tijelo umorno, a posao ne čeka. Ne radi se o lijenosti, nego o nekoj vrsti unutrašnje blokade. I tada nastaje borba: kako pronaći snagu kad je nemaš? Kako se pokrenuti kada ti se sve čini teško, besmisleno ili naporno?

U ovom članku želim podijeliti svoju ličnu strategiju – ne magičnu formulu, nego iskrene, provjerene korake koje koristim da se motivišem kad mi se apsolutno ništa ne radi, ali znam da moram.

1. Prvo: Priznajem sebi kako se osjećam
Najgora stvar koju mogu uraditi jeste da se pravim da sam „okej“ kada nisam. Kad glumim funkcionalnost dok iznutra gorim ili padam, samo pogoršam stanje. Zato sebi otvoreno priznam:
„Danas mi je teško.“
„Nemam volje.“
„Umorna sam i izgubila sam fokus.“

Ova iskrenost me ne uništava – ona me spašava. Kad priznamo emociju, ona više nema toliku moć nad nama. Prestanem da se borim sa sobom i mogu krenuti dalje iz tog mjesta tišine i istine.

2. Ne gledam sve – gledam samo sljedeći mali korak
Kad sam bezvoljna, najveći neprijatelj mi je veličina zadatka. Ako pomislim „moram završiti cijeli izvještaj do sjutra“ – osjećam pritisak, anksioznost i želju da odustanem.
Zato sve dijelim na najmanju moguću "jedinicu".
Otvorim samo jedan dokument.
Samo napišem prvu rečenicu.
Samo pročitam email.

Kad „samo“ uradim jednu sitnicu – kreće lančana reakcija. Pokret stvara pokret. I to me izvlači iz mentalne paralize.

3. Koristim tehniku tajmera: 15 minuta možeš izdržati sve
Jedna od najefikasnijih stvari koje sam ikad primijenila je Pomodoro metoda – radim 15-25 minuta, pa pravim kratku pauzu.
Kada mi je dan posebno težak, postavim tajmer na samo 10 ili 15 minuta. I sebi kažem:
„Ne moraš raditi cijeli dan. Samo radi 15 minuta. Onda možeš odustati ako želiš.“

I gle čuda – u 90% slučajeva, nastavim. Jer najteži je početak. Kad jednom krenem, inercija preuzme.

4. Pravim radni prostor koji me ne guši
Nekad bezvoljnost nije u glavi – nego u prostoru. Ako radim iz kreveta, zatrpan među stvarima, u lošem svjetlu, normalno je da se osjećam tromo i dekoncentrisano.

Zato mijenjam ambijent:
Otvorim prozor.
Premjestim se za sto.
Upalim muziku za fokus.
Upalim svijeću ili napravim kafu da unesem mrvu rituala.

Fizička promjena često pokrene i mentalnu.

5. Podsjećam se zašto to radim
Kada sam bezvoljna, gubim povezanost sa svrhom. Zato si postavim jednostavno pitanje: „Zašto mi je ovo važno?“

Ponekad je to novac. Ponekad osjećaj ispunjenja. Ponekad mir jer sam skinula zadatak s vrata. Ponekad samo ideja da ću se kasnije nagraditi.

Bez svrhe – motivacija se topi. Ali čak i ako je razlog mali – kad ga se podsjetim, vraćam fokus.

6. Prekidam spiralu krivnje
Kada ništa ne radim, često se javi unutrašnji kritičar:
„Lijena si.“
„Opet ne valjaš.“
„Nikad nećeš uspjeti ovako.“

Ova samokritika ne motiviše – ona me dodatno parališe.
Zato sebi dajem dozvolu da budem čovjek. Da imam dan bezvolje. Da ne funkcionišem 100%. Da ne budem mašina.

S blagim glasom sebi kažem:
„Možda ti danas ne ide – ali to ne znači da ne vrijediš.“
„Ne moraš biti savršena – samo prisutna.“

I to bude dovoljno da napravim prvi pomak.

7. Nagradim se unaprijed
Kada je motivacija niska, unaprijed si dam obećanje:
„Kad završiš ovaj zadatak, ideš u šetnju.“
„Nakon 30 minuta rada, gledaš omiljenu seriju.“
„Završi to, pa pravi toplu kupku.“

Male nagrade. Sitne radosti. One čine razliku kad sve drugo padne u vodu.

8. Prihvatam da neću uvijek dati 100% – i to je okej
Neće svaki dan biti briljantna. Neće svaki zadatak biti inspirativan. Ponekad ću raditi umorana, frustrirana, bezvoljna – ali ću ipak raditi.

Ne očekujem perfekciju. Samo prisutnost. Ponekad je i 60% dovoljno da se dan spasi.

9. Razgovaram sa nekim – ili bar izgovorim naglas šta me blokira
Kad zašutim, problemi rastu u glavi. Kada izgovorim kako se osjećam – već se osjećam bolje.

Nekad samo kažem prijatelju:
„Danas mi je teško da se skoncentrišem.“
„Bezvoljana sam, ali pokušavam nešto napraviti.“

Ne tražim rješenja. Samo povezivanje. Ljudi me podsjete da nisam sama u tome.

10. Na kraju dana – i najmanji trud je uspjeh
Ako danas nisam uradila sve što sam planirala – ne znači da sam propala. Ako sam uspjela napraviti jedan pomak, to je već pobjeda.

Ponekad je preživjeti dan najveći uspjeh.

Zaključak: Ne moraš biti puna energije da bi napravila pomak

Motivacija nije osjećaj koji dolazi pa onda krećeš. Ona dolazi kad kreneš, čak i kad ti se ne da. Pogotovo tada.

Biti bezvoljna nije poraz. To je poziv – da budeš nježnija prema sebi. Da radiš manje, ali prisutnije. Da vjeruješ da i u haotičnim danima – imaš snagu da uradiš ono što je važno.

I zato kad osjetim da padam, da ne mogu, da je previše… samo kažem sebi:
 „Samo kreni. I ako ništa drugo – bićeš ponosna što nisi odustala.“

​
​(Pripremila: Renata Bondarenko, psiholog i psihoterapeut
www.uniqorner.com)

©Copyright