Kad se sve sruši, tada gradiš ispočetka - ono pravo

Postoje trenuci u životu koji nas potpuno razoružaju.
Kada ono što smo gradili godinama nestane preko noći.

Kad se raspadnu brakovi, poslovi, prijateljstva, zdravlje – i ostanemo stajati usred ruševina, pitajući se: „Zašto meni?“ i „Šta sad?“

I istina je – to su trenuci koji bole. Koji lome. Koji ubijaju iluzije.
Ali paradoks života je ovaj:
Upravo kad se sve sruši – tada počinješ graditi ono pravo.

Srušiti se nije slabost – to je pročišćenje
Kada se tvoj život raspadne, ti se ne rušiš zato što si slab/a.

Rušiš se zato što je došlo vrijeme da ono što više ne služi tvom rastu – ode.
Možda si to ignorisao. Možda si predugo držao nešto što je već bilo mrtvo.
Ali život zna. Život te ne pita – on razbije. Da bi te probudio.
Srušiti se znači da više ne možeš lagati sebi.
Znači da je došao kraj iluzijama i početak istine.

Rast se ne dešava u komforu
Ne rasteš kada ti je sve potaman.
Rasteš kad te život stavi na koljena, kad nemaš više šta izgubiti, i kad se jedina preostala opcija zove: „Ponovno se dići.“

Rast se dešava:
Kad plačeš na podu u 3 ujutro, ali ustaneš za posao u 7.
Kad ti srce pukne, ali nastaviš voljeti.
Kad sve što si planirao propadne, ali ti nastaviš vjerovati da negdje postoji smisao.

U tim trenucima – gradiš karakter.
U tim trenucima – postaješ osoba koju ništa više ne može lako slomiti.

Ruševine su često najčistije tlo
Možda sada ne vidiš. Možda ti izgleda kao smak svijeta.
Ali ono što ti je srušeno – možda te je cijelo vrijeme sputavalo.
Možda si ostajao u vezi koja te gasila.
Možda si bio u poslu koji nije hranio tvoju dušu.
Možda si živio prema tuđim očekivanjima.

Ovaj put gradiš ne da zadovoljiš druge, već da spasiš sebe.

Strah od početka je normalan – ali početak je nužan
Naravno da se bojiš. Ko ne bi?
Početak znači neizvjesnost.
Znači da ćeš možda opet pogriješiti.
Znači da ćeš morati učiti, padati, ustajati.

Ali znaš šta još znači?
Znači da više nisi zarobljen u prošlosti.
Znači da si dovoljno hrabar da kažeš: „Ne znam kuda idem, ali idem dalje.“
Znači da vjeruješ da tvoj život vrijedi više nego da ga živiš polovično.

Ne moraš imati plan – samo hrabrost da kreneš
Ljudi često misle da moraju imati sve odgovore prije nego krenu.
Ali ponekad je dovoljno samo jedan korak.
Samo odlučiti da više nećeš biti žrtva.
Da nećeš ostatke ruševina tretirati kao kraj.
Da vjeruješ – makar i kroz suze – da postoji novi dan.

Tvoje „ispod dna“ – može postati temelj.
Tvoja slabost – može postati snaga.
Tvoj kraj – može biti početak.

Zamisli kakva osoba izlazi iz pepela
Ne ona koja se nikada nije slomila.
Već ona koja je prošla kroz oluju i nastavila hodati.

Zamisli osobu koja je vidjela kako joj se svijet ruši – i nije postala ogorčena.
Koja nije prestala vjerovati.
Koja je iz haosa izvukla mir.
Koja zna da ne mora imati sve odgovore – ali zna ko je.

To si ti.
To možeš biti ti.

Kad se sve sruši – imaš priliku da sagradiš nešto istinski tvoje
Ne biramo uvijek šta će se srušiti.
Ali biramo kako ćemo na to odgovoriti.

Možeš ostati među ruševinama i tugovati zauvijek.
Ili možeš reći: „Okej, to više nije moje. Ali ja jesam. I život ide dalje.“

I kada kreneš graditi ponovo – nećeš graditi na površini.
Ovaj put – temelji će biti duboki. Pravi. Autentični.

I zato se ne boj kada sve nestane.
Zagrli to. Jer baš tada – postaješ ono što zaista jesi.


​(Pripremila: Martina Petruhin
www.uniqorner.com)

©Copyright