Kada se duša spušta u tijelo budućeg djeteta i kako se to dešava? Objašnjenja

Da li je istina da je čak i sićušni embrion u majčinoj utrobi već živa duša? Ili ipak NIJE tako, pa se duša useljava u tijelo tek sa prvim udahom? I kako uopšte dolazi do povezivanja duše i tijela?

O tome kada se duša pojavljuje u tijelu djeteta
Na ovu temu (kao i na mnoge druge) u ezoteriji se vode žestoke rasprave. Neki tvrde da se duša pojavljuje u trenutku nastanka embriona, dok drugi smatraju da se to dešava mnogo kasnije. A neki čak tvrde da besmrtna čestica Apsoluta ne postoji kod svih i da su dio ljudi zapravo „botovi“.

Ali ako je sa posljednjom teorijom o botovima manje-više sve jasno, onda sa vremenom „oživljavanja“ budućeg djeteta zaista postoje nijanse.  Ono se zaista može desiti u RAZLIČITO vrijeme, i to zavisi od „početnih podataka“ – energetskih podešavanja ličnosti i njene buduće sudbine...

Pokušaćemo da opišemo različite situacije koje djeluju mogućim u našem svijetu:

1. Najčešći slučaj – „oživljavanje“ tijela u srednjim fazama trudnoće.
Jednostavnije rečeno, kada se kod budućeg djeteta manje-više formira tijelo, i to ne samo fizičko, već i njegova sopstvena eterična ovojnica, moguće je „spajanje“ sa višim suptilnim tijelima i dušom.

Zašto je tako? Stvar je u tome što proces „spajanja“ izgleda otprilike ovako: formirana u višim slojevima suptilna tijela – mentalno i astralno (povezana sa još višim aspektima – Nadličnosti i Duši), „priključuju se“ gustim tijelima koja se razvijaju u majčinoj utrobi – eteričnom i fizičkom. Da bi do ovog povezivanja došlo, potrebna je manje-više formirana materijalna baza – odnosno plod u majčinoj utrobi.

U ranijim fazama, kada postoji samo sasvim mali embrion, „vezati“ suptilna tijela za takvu gustu osnovu jeste moguće, ali je VEOMA problematično, pa se takav scenario dešava izuzetno rijetko. A kada je tijelo već manje-više formirano, njegovo „oživljavanje“ izgleda mnogo prirodnije. Međutim, i tu postoji nekoliko zanimljivih nijansi:

A) Uprkos tome što se dijete aktivno razvija i raste u majčinoj utrobi, ono gotovo do samog porođaja NEMA samostalan sistem energetske razmjene. Ono je dio energetskog sistema majke, a njegovo sopstveno eterično tijelo (kao i fizičko) potpuno je „uklopljeno“ u majčinu energetsku strukturu.

Može se reći da duša ne može u potpunosti da se useli u još „nespremno“ tijelo. Prije će biti da ona treba da se poveže sa tijelom koje se razvija pomoću „spajanja“ sa njim. Pri tome se „spajanje“ viših suptilnih tijela novog čovjeka odvija ne samo sa djetetom u utrobi, već i sa suptilnim tijelima majke – ona pomažu da se održi veza sa višim prostorima.

B) Uprkos tome što se prvobitno „oživljavanje“ budućeg djeteta u utrobi dešava prilično brzo (odnosno proces „spajanja“ viših suptilnih tijela sa fizičkim i eteričnim odvija se praktično trenutno), to NE znači da svijest odmah počinje aktivno da funkcioniše.

Jednostavnije rečeno, čak i kada nerođeno dijete dobije vezu sa dušom, ono ipak NE doživljava svijet kao odrasla svjesna osoba. U tom trenutku, pošto još nema potpuno formirano i autonomno tijelo, svijest kao da „nije sasvim ovdje“. Ona je mnogo više usklađena sa astralnim planom nego sa zemaljskim svijetom, i u cjelini je percepcija stvarnosti veoma maglovita. Može se uporediti sa sviješću čovjeka u snu, koji može da se okreće u krevetu i nakratko probudi, ali potom ponovo tone u san.

Zašto se to dešava? Sve je prilično logično: fizičko tijelo se tek formira, sistemi organizma još ne funkcionišu kako treba, a eterična ovojnica je takođe veoma „slaba“. U takvoj situaciji veza sa tijelom može biti prilično uslovna – za sada ne izgleda kao pun život, već samo kao „usklađivanje za budućnost“ i „zbližavanje sa tijelom“.

Osjećaji tijela koje se formira još se gotovo ne osvještavaju i ne dopiru do svijesti, pokreti kod djeteta se uglavnom dešavaju refleksno, a čulo dodira je slabo razvijeno. Nakon „useljenja“ u tijelo, nova ličnost je MNOGO snažnije povezana i usklađena sa budućom majkom nego sa sopstvenom gustom ovojnicom. Emocije i osjećanja majke doživljavaju se gotovo kao sopstvena, jer se usklađivanje i „pričvršćivanje“ suptilnih tijela za gusta odvija upravo preko njenog polja.

Ako nastavimo analogiju sa snom, period u materici se često doživljava kao neka vrsta drijemeža pred buđenje, gdje sopstveno tijelo još gotovo i ne osjećate, dok su mnogo snažniji osjećaji iz sna koji i dalje traje. I u taj san „u pozadini“ neprestano prodiru osjećanja i emocije majke, miješaju se sa njim i utiču na njegov zaplet i percepciju.

Da li to znači da dijete stalno pati i proživljava sve ono kada je majci loše, pa je period prije rođenja veoma težak? Zapravo, nije baš tako! Po pravilu, pri normalnom toku trudnoće većina djece na nivou suptilnih tijela osjeća prilično prijatna stanja. Uprkos snažnoj vezi sa majkom, postoje i zaštitni mehanizmi suptilnog nivoa koji „štite“ od potpunog stapanja sa njenim mislima i osjećanjima.

Može se reći da se njene energije i stanja doživljavaju pomalo prigušeno, poput zvukova u polusnu ili odjeka razgovora iz susjedne sobe, a u cjelini svijest se nalazi u prilično prijatnom i mirnom stanju.

C) Postoji još jedan zanimljiv momenat – osjećaji buduće ličnosti u velikoj mjeri zavise od trajanja trudnoće i faze intrauterinog razvoja. Što je trudnoća duža i porođaj bliži, to „san“ postaje plići i češće dolazi do „buđenja“. U kasnijim fazama trudnoće kod djeteta u utrobi mogu se javljati svojevrsni bljeskovi svjesnosti, kao da se na trenutak probudi u svom tijelu, pri čemu je svijest u tim minutima približno ista kao prije utjelovljenja (odnosno odrasla). Međutim, takvi periodi su veoma kratki – doslovno nekoliko minuta! Pošto je fizičko tijelo još u veoma ranoj fazi razvoja, a energetska struktura još nije dovoljno formirana, ono ne može dugo da „održi“ takvo stanje, pa svijest ubrzo ponovo „zaspi“...

D) Da li postoji neki određeni rok kada bi u normalnim okolnostima trebalo da dođe do „oživljavanja“ tijela budućeg djeteta? Ako i postoji, onda je veoma okviran. Kada pokušavam da osjetim neku „prosječnu temperaturu“, djeluje mi da se prilično često duša „spaja“ sa tijelom otprilike između 3. i 5. mjeseca trudnoće. Ali, opet, to je veoma opšti period i sve je vrlo individualno!

A sada pređimo na vjerovatno "najegzotičnije“ slučajeve – kada se „spajanje“ duše i tijela odvija ili u sasvim ranim fazama trudnoće ili veoma kasno (neposredno pred porođaj ili čak u trenutku prvog daha). Zašto se to dešava i koja je „zamisao“ u takvim slučajevima?

2. O „oživljavanju“ tijela u ranim fazama trudnoće i zašto se to može desiti
Kao što sam gore napisali, u većini slučajeva duša se „pričvršćuje“ za tijelo ne prije 3–4. mjeseca trudnoće. Ranije je to teško učiniti, a i nema naročitog smisla. Kao prvo, za slabo razvijena gusta tijela (eterično i fizičko) jednostavno je teško „prikačiti se“. A kao drugo, potreba za takvim iskustvom za dušu nije toliko velika – zašto „ulaziti“ u tijelo prerano, kada je čitav život tek pred njom?

Usput, ovdje se može pojaviti pitanje – a zašto se onda duše ne „priključuju“ tijelima tek u završnoj fazi trudnoće, zbog čega im je uopšte potrebno ranije spuštanje iz suptilnih svjetova? 

Grubo govoreći, naša suptilna tijela moraju od određenog trenutka početi da utiču na razvoj tijela – između ostalog da bi u njega „ugradila“ osobine neophodne budućoj ličnosti. Odnosno da na određeni način utiču na „eterični DNK“ budućeg djeteta (da, na eteričnom nivou takođe postoji analog genetskog koda, samo mnogo suptilniji), kao i na njegov fizički razvoj. Sve to je potrebno da bi se aktivirale opcije neophodne za budući životni put.

A sada pređimo na sljedeće pitanje: ZAŠTO (polazeći od svega gore navedenog) može biti potrebno JOŠ ranije useljenje u tijelo – u sasvim ranim fazama trudnoće?
Ima nekoliko razloga:

A) Postoji jedna veoma tužna, ali ipak životna tema – perinatalni gubici (odnosno gubitak djeteta tokom trudnoće). U većini takvih slučajeva, posebno ako se dese u prvim mjesecima, embrion NEMA vezu sa konkretnom Dušom. Pošto je taj događaj obično unaprijed „vidljiv“ na suptilnom nivou, u takvo tijelo uglavnom nema smisla da se iko „useljava“. Međutim, postoje i izuzeci. Ponekad (ne često!) se dešava da se duša „pričvrsti“ za tijelo dovoljno rano upravo zato da bi prošla kratak životni put u tijelu kojem na kraju neće biti suđeno da se rodi.

ZAŠTO može biti potrebno tako tužno i gorko iskustvo? Sa ljudske tačke gledišta može izgledati da u tome nema smisla. Međutim, iz perspektive suptilnih svjetova takvo neostvareno utjelovljenje može imati svoje razloge, pa čak i biti neophodno. Na primjer, to može biti određena karmička obrada koja se odvija zajedno sa majkom. Naravno, u takvoj situaciji majka pati mnogo više, ali pritom duša djeteta može doći da je podrži i zajedno sa njom prođe kroz to teško iskustvo...
Usput, često se dešava da se poslije iskustva neuspjele trudnoće ista ta duša ponovo „spusti“ istim roditeljima, i tada se sve odvija povoljno – odnosno dijete se rađa i ulazi u novi život.

B) Osim prilično tužnih slučajeva opisanih gore, postoje i drugi razlozi za „pričvršćivanje“ duše za embrion u ranim fazama razvoja. Često se takav scenario često dešava kod duša koje su nedavno stigle iz drugih svjetova i proživljavaju svoja prva utjelovljenja u fizičkom svijetu.
I da, za svaki slučaj da pojasnimo: ovdje ne postoji scenario tipa „prije mjesec dana živio na drugoj planeti, a danas se rodio u porodici Petrović“. Prelazak iz drugih svjetova odvija se kroz visoke i suptilne oblasti našeg svijeta, i tamo je uvijek potrebna prethodna adaptacija. Grubo govoreći, te iste „zvjezdane duše“ najprije neko vrijeme žive u suptilnim svjetovima, navikavajući se na naše energetsko okruženje, i tek poslije određenog vremena mogu se roditi kao zemaljski čovjek (naravno, samo ako postoji potreba za takvim iskustvom).

Dakle, u slučaju kada je utjelovljenje u našem svijetu prvo ili ih je ranije bilo veoma malo, potrebno je više vremena za „podešavanje“ budućeg fizičkog tijela, usklađivanje sa njim i prilagođavanje našoj stvarnosti. Takvoj duši je često potrebno ranije „vezivanje“ za tijelo kako bi duže bila u kontaktu s njim prije rođenja.

Još jedno zapažanje: Duša koja je nedavno došla iz drugih svjetova ne može se ispoljiti „bilo gdje“. Po pravilu, u tom slučaju potrebno je tijelo sa posebnim podešavanjima i genotipom, kako bi moglo da „izdrži“ suptilna tijela sa neobičnim parametrima. Zato je izbor loze i roditelja u takvim slučajevima veoma važan – oni moraju biti nosioci odgovarajućeg genotipa i na fizičkom i na eteričnom nivou.

3. O „useljenju“ duše u kasnijim fazama i zašto to može biti potrebno?
Odgovor na ovo pitanje počeću jednim malim zapažanjem – kako mi se pokazalo, prije nekih hiljadu godina u našem svijetu „useljenje“ duše u tijelo dešavalo se mnogo kasnije nego danas. Naravno, i tada je sve bilo individualno... Ali ipak, ako uzmemo opšte pokazatelje, oživljavanje tijela se u prosjeku dešavalo nekoliko mjeseci kasnije, a ponekad i neposredno pred samo rođenje.

Zašto je tako? Razloga, kako mi djeluje, ima dosta – i veliki broj tragičnih porođaja u to doba, i činjenica da su u nižefrekventnoj stvarnosti suptilna tijela bila nešto „jednostavnija“ (zato je za njihovo usklađivanje sa fizičkim tijelom bilo potrebno manje vremena). A i generalno, da budemo iskreni, tada je trajanje utjelovljenja bilo mnogo kraće – veoma visoka smrtnost djece često je podrazumijevala kratke živote, i to se unaprijed vidjelo iz suptilnog nivoa.

Može se reći da dušama jednostavno nije imalo smisla dugo „prilagođavati sebi“ tijelo u kojem ih je čekao veoma kratak i po zadacima jednostavan život... U tom slučaju imalo je smisla „spustiti se“ u svijet bliže porođaju.

Pored toga, niže frekvencije nisu dozvoljavale stvaranje dovoljnog „spoja“ sa sviješću majke (interakcija sa njom je takođe važna prije rođenja – omogućava održavanje veze sa suptilnim nakon spuštanja u gusto). Uglavnom, još prije jednog milenijuma „spuštanje“ duša u tijela dešavalo se mnogo kasnije nego danas – ponekad gotovo neposredno pred samo rođenje.

Neki razlozi za kasno povezivanje tijela i duše sačuvali su se i danas, i ponekad se takvo nešto dešava. Na primjer:
Kod majki sa veoma složenim fizičkim i psihološkim stanjem, kao i sa zavisnostima, frekvencija svijesti je prilično niska, jer su „uronjene“ u neprijatna i teška stanja. Usklađivanje sa takvom sviješću bolno je za dušu djeteta i njegova suptilna tijela, a osim toga to je i sam po sebi težak proces – zbog jakih kolebanja u energetskom polju majke. Zato se povezivanje sa tijelom može desiti u kasnijim fazama trudnoće ili doslovno pred sam porođaj.

Često se takav scenario dešava u situacijama kada je utjelovljenje planirano kao kratko i bez sticanja određenog iskustva. Na primjer, to se dešava u nerazvijenim zemljama sa visokim stepenom smrtnosti djece.

Takođe, „kasno useljenje“ u tijelo može biti aktuelno za duše sa posebnim parametrima. Postoje takva energetska podešavanja suptilnih tijela (po pravilu kod onih koji su prešli iz drugih svjetova) koja mogu djelovati „toksično“ za energetski sistem majke. Ako bi se u tom slučaju duša „uselila“ u tijelo prerano, to bi moglo loše da utiče na tok trudnoće, pa čak i da dovede do tužnih posljedica zbog energetske nekompatibilnosti suptilnih tijela majke i djeteta. Zato se proces povezivanja duše i tijela u tom slučaju može odlagati do posljednjeg trenutka.


REFERENCE I LIETARURA:
1. Newton, Michael. Journey of Souls: Case Studies of Life Between Lives. Llewellyn Publications, 1994.
2. Newton, Michael. Destiny of Souls: New Case Studies of Life Between Lives. Llewellyn Publications, 2000.
3. Weiss, Brian L. Many Lives, Many Masters. Simon & Schuster, 1988.
4. Cannon, Dolores. Between Death and Life: Conversations with a Spirit. Ozark Mountain Publishing, 1993.
5. Steiner, Rudolf. Theosophy: An Introduction to the Spiritual Processes in Human Life and in the Cosmos. Anthroposophic Press, 1910.
6. Steiner, Rudolf. An Outline of Esoteric Science. Anthroposophic Press, 1910.
7. Verny, Thomas R., i John Kelly. The Secret Life of the Unborn Child. Summit Books, 1981.
8. Chamberlain, David B. The Mind of Your Newborn Baby. North Atlantic Books, 1998.
9. Grof, Stanislav. The Holotropic Mind: The Three Levels of Human Consciousness and How They Shape Our Lives. HarperOne, 1992.
10. Jung, Carl Gustav. Symbols of Transformation. Princeton University Press, 1952.
11. The Tibetan Book of the Dead. Prevod i komentar: W. Y. Evans-Wentz. Oxford University Press, 1927.
12. Bhagavad Gita. Prevod: Eknath Easwaran. Nilgiri Press, 1985.
13. Plato. Phaedo. Prevod: Benjamin Jowett. Dover Publications.
14. Origen. On First Principles. Peter Smith Publisher, 1973.
15. Sagan, Carl. The Demon-Haunted World: Science as a Candle in the Dark. Random House, 1995.
16. Pinker, Steven. How the Mind Works. W. W. Norton & Company, 1997.
17. Damasio, Antonio. Self Comes to Mind: Constructing the Conscious Brain. Pantheon Books, 2010.


(Pripremila: Slavica Dević
www.uniqorner.com)

©Copyright