Kako da znate da vas roditelji nisu voljeli u djetinjstvu

Ljubav je složena stvar, stalno je miješamo sa nečim drugim. Nekad sa zavisnošću, nekad sa nezdravom vezanošću.

Čini nam se da pokazujemo brigu i obasipamo pažnjom, a zapravo vršimo kontrolu i zanemarivanje, namećemo kompenzacijske funkcije i obaveze za zadovoljenje vlastitih, često sebičnih potreba. Zato je važno razgovarati o temi "kako razumjeti da vas roditelji nisu voljeli u djetinjstvu".

Kako i zašto čitati ovaj članak
Već vidimo talas negativnih reakcija ljudi koji ljutito govore o psiholozima koji krive roditelje za sve probleme. Ali paradoks je u tome da što je refleksija jača, to osoba više osjeća odgovornost za svoje postupke. Ipak, važno je shvatiti da ovakve objave nisu usmjerene na traženje neprijatelja. Nakon čitanja ne treba ići majci i ocu sa riječima "uništio/uništila si mi život!". Upoznavanje sa vlastitim traumama korisno je jer, prema Kidlinovom zakonu, priznajete postojanje problema. A to znači da ste ga već riješili 50%.

Druga važna stvar – roditelji gotovo nikada ne nanose psihičko-emocionalne traume svojoj djeci namjerno. Oni vole kako znaju i čini im se da sve rade ispravno. Ako se prepoznate u ovom tekstu, znači da su vaši mama i tata pogriješili. Ali su sigurno htjeli najbolje. Samo nisu imali potrebno iskustvo i nisu razumjeli razliku između prave brige i zadovoljavanja lažnih potreba.

Na nas utiču transgeneracijske traume, tjerajući nas da iz generacije u generaciju prenosimo svoje strahove i komplekse. Psihologija je tridesetih godina bila zabranjena kao pseudonauka i nije imao ko govoriti o ličnim granicama, pravima i slobodama. Odnosi su se gradili po principu hijerarhije. Psiha je obrađivala nasilje na različite načine, uključujući zamjenu, kada se bijes morao istresti na onima koji se ne mogu odbraniti. Djeca su jednostavno bila na udaru. Ne pokušavajte tražiti krivce, ovdje nema neprijatelja, svi su htjeli najbolje. Ali ispalo je kao i uvijek.

Odgovornost koja govori o zanemarivanju od strane roditelja
Nasilje u odnosu roditelj–dijete uvijek se manifestuje kroz odgovornost, obaveze i očekivanja. U hijerarhiji nema poštovanja, tu šef komanduje podređenima. I nema stvarne potrebe da se o njima brine. Zato možemo izdvojiti situacije koje pokazuju da je značajna odrasla osoba lišila dijete prava da bude dijete i pretvorila ga u alat.

Odgoj mlađe braće i sestara
Mnogi se čak ponose time što su u djetinjstvu brinuli o mlađoj braći i sestrama. Neko priča kako je sa 10 godina mogao satima ostati sam s malom djecom. Hranili su ih, pazili, presvlačili, mijenjali pelene. Kao da su bili toliko samostalni da su se lako nosili s tim zadacima.

Postoji samo jedan problem. Dijete nije dužno to raditi, ono treba imati djetinjstvo. To nema veze sa samostalnošću i samodovoljnošću. Pomoći kroz igru, steći iskustvo posmatrajući odrasle, uz nadzor roditelja izvršiti neke radnje – to je korisno. O tome je pisao i poznati sovjetski psiholog Lev Vigotski u radovima o zoni najbližeg razvoja.

Ali nositi odgovornost i obaveze tog tipa dijete ne može. Možete se tješiti mišlju da ste genij i da ste brzo odrasli, ali u stvarnosti su se desile dvije loše stvari. Niste imali normalno djetinjstvo, a vaša mlađa braća ili sestre bili su pod brigom nezrele i infantilne osobe. Jednostavno zbog godina. Može li se u takvoj situaciji steći iskustvo sigurne zavisnosti? Očigledno ne.

Učešće u konfliktima roditelja
Konflikti su, ako ne normalni, onda barem prirodni. Čak je loše ako ih nema, jer to znači da se neko povukao i ne brani svoje granice. U svakom odnosu postoje neslaganja i dvoje odraslih ljudi razgovaraju da bi našli kompromis ili donijeli tešku odluku.

Psiholozi stalno ponavljaju da djeca treba da vide vaše konflikte. Tako stiču iskustvo rasprave, vide kako ljudi pregovaraju, izražavaju nezadovoljstvo, objašnjavaju stav, postavljaju pitanja. Ali to je korisno samo ako ste sami naučili da se svađate pravilno. Ne kroz tuče, optužbe i uvrede, nego kroz smiren dijalog i traženje rješenja.

Ako roditelji to ne znaju, njihove svađe postaju pakao za dijete. Još gore je ako ga uvlače u konflikte. Pokušavaju ga pridobiti na svoju stranu, uvjeriti da je mama loša ili tata loš čovjek. Žale se kao kod psihologa. Traže da dijete prati jednog roditelja ili prenosi poruke. Ali to nije dužnost djeteta, ono ne treba biti posrednik.

Biti "izlog" porodice
"Moj sin sve zna, lijep, pametan, talentovan!" – zvuči li vam ovo poznato? Mnogi roditelji pretvaraju dijete u izlog da pokažu kako imaju savršenu porodicu. Ako dijete pogriješi ili nešto ne zna, to je već "loša reklama".

Dijete se prisiljava da bude dobro. Zabranjuju mu emocije, ne dozvoljavaju mu da radi ono što voli ako to kvari sliku. "Kakav ples, šta ti je? To nije za nas! Pleši kako treba!"

Odgovornost za raspoloženje odraslih
Djeca često prave probleme, to je normalno. Uče, istražuju granice, griješe. Ali problem nastaje kad ih za to optužuju. Rečenica "zbog tebe sam loše raspoložen" stvara osjećaj krivice. Bolje je reći "uznemirilo me to što se desilo".

Ostvarivanje neostvarenih želja roditelja
Mnogi su željeli biti astronauti, sportisti, doktori. Ali nisu uspjeli. I onda odluče da dijete treba ostvariti njihove snove. Dijete se više ne pita šta želi. Njegove želje se ignorišu.

Antistres za roditelja
Usamljenost je teška. Neki roditelji koriste dijete kao izvor bliskosti. Nameću mu krivicu i vezuju ga za sebe. Dijete postaje emocionalni oslonac roditelja.

Posljedice zanemarivanja
Pogrešna ljubav ne prolazi bez posljedica.

• Emocionalna hladnoća. Takvi ljudi teško izražavaju emocije. Zatvaraju se i ne dijele osjećaje.
• Pretjerana samodovoljnost. Ne traže pomoć, žele sve sami. Bliskost im je teška.
• Potreba za kontrolom. Preuzimaju ulogu roditelja u odnosima. Kontrolišu partnera.
• Toksični infantilizam. Očekuju da partner rješava sve njihove probleme. Odnosi postaju nezreli.

Umjesto zaključka
Gotovo svaki odnos roditelja i djece može se opisati kao "htjeli smo najbolje". Ali djeca nisu naša imovina. Njih treba nahraniti, naučiti i pustiti. Ne učite djecu riječima, nego vlastitim primjerom. Oni će ionako biti slični vama. Zato je važnije raditi na sebi. Samo tako mogu postati zdrave i sretne osobe, na svoj način.


​(Pripremila: Renata Bondarenko, psiholog i psihoterapeut
www.uniqorner.com)

©Copyright