Kako je Dostojevski otkrio smisao života u snu

Jedne novembarske noći 1870-ih, legendarni ruski pisac Fjodor Dostojevski (11. novembar 1821. – 9. februar 1881.) otkrio je smisao života u snu — ili, barem, protagonista u njegovoj posljednjoj pripovjetci.

Komad, koji se prvi put pojavio u Dnevniku pisca (javna biblioteka) pod naslovom „San jednog čudnog čovjeka“, a kasnije je objavljen zasebno kao "San smiješnog čovjeka", istražuje teme slične onima u romanu Dostojevskog iz 1864. godine "Zapisi iz podzemlja", koji se smatra prvim pravim egzistencijalnim romanom.

Priča baca svjetlo na lične duhovne i filozofske sklonosti Dostojevskog sa izuzetnom jasnoćom – možda više nego bilo koje drugo objavljeno djelo. Priča počinje tako što pripovjedač luta ulicama Sankt Peterburga u "tmurnoj noći, najtmurnijoj noći koju možete zamisliti", razmišljajući o tome kako su ga drugi ismijavali cijeli život i dalje klizi u nihilizam sa “strašnom mukom” zbog vjerovanja da ništa u životu nije važno. On posmatra sumorno nebo, gleda usamljenu malu zvijezdu i razmišlja o samoubistvu; dva mjeseca ranije, uprkos nemaštini, kupio je “odličan revolver” sa istom namjerom, ali je pištolj od tada samo stajao u njegovoj fioci. Odjednom, dok je zurio u zvijezdu, djevojčica od oko osam godina, odjevena u odrpanu odjeću i očigledno u nevolji, hvata ga za ruku i neartikulisano ga moli za pomoć. Ali glavni junak, razočaran životom, tjera je i vraća se u svoju bijednu sobu opremljenu „sofom prekrivenom američkom tkaninom, stolom sa knjigama, dvije stolice i foteljom,” koju dijeli sa pijanim starim kapetanom.
Dok tone u fotelju kako bi razmišljao o okončanju svog života, progoni ga slika male djevojčice, što ga dalje navodi da preispita svoje nihilističke sklonosti.

Dostojevski piše:
"Pouzdano sam znao da ću te noći okončati svoj život, ali koliko ću dugo sjediti za stolom - nisam znao. Trebalo je da okončam svoj život, ali zbog te djevojčice.
Vidite: iako je meni bilo svejedno, osjećao sam bol. Da me neko udario, osjetio bih bol. Sasvim isto i u moralnom smislu: ako bi se desilo nešto veoma žalosno, sažalio bih se, baš kao što sam to činio i prije nego što mi je sve u životu postalo svejedno. Osjetio sažaljenje: sigurno bih pomogao djetetu. Zašto onda nisam pomogao djevojčici? To je bilo zbog jedne ideje koja mi je tada pala na pamet. Kada me je vukla i dozivala, odjednom se preda mnom pojavilo pitanje na koje nisam mogao odgovoriti. Pitanje je bilo prazno; ali me je naljutilo. Bio sam ljut zbog svog zaključka, da ako sam se već odlučio da ću večeras staviti tačku na svoj život, onda bi mi sada više nego ikada prije sve na svijetu trebalo biti svejedno. Zašto sam osjećao da mi nije svejedno i sažalio sam se nad djevojčicom? Sjećam se da sam je jako žalio: toliko da sam osjetio bol koji je u mojoj situaciji bio čak čudan i nevjerovatan...

Činilo se jasnim da ako sam čovjek, još uvijek nisam postao samo broj, i dok nisam postao samo nebitni broj, onda to znači da sam živ i stoga bih mogao patiti, biti ljut i stidjeti se zbog svojih postupaka. Vrlo dobro. Ali ako bih okončao sebi život, na primjer, za dva sata od sada, šta meni ta djevojčica znači i kakve veze ja imam sa sramotom ili sa bilo čim na svijetu? Bio bih apsolutna nula. Da li moja svijest da ću uskoro potpuno prestati da postojim i da stoga ništa neće postojati, nije mogla ni najmanje da utiče na moje osjećanje sažaljenja prema djevojčici ili na moj osjećaj stida zbog podlosti koju sam počinio?"

Od morala, on skreće u egzistencijalno:

"Postalo mi je jasno da život i svijet, takoreći, zavise od mene. Mogao bih čak reći da je svijet postojao samo za mene. Trebalo je da se upucam i onda ne bi bilo svijeta, barem ne za mene. Da ne govorim o tome da možda posle mene zaista neće biti ništa ni za koga, a pošto se moja svijest ugasi, takođe će se za mene ugasiti cijeli svijet i biće potpuno ukinut."

Posmatrajući „ova nova i kompleksna pitanja“, on uranja u razmišljanje o tome šta je slobodna volja. U odlomku koji podsjeća na čuveni aforizam Džona Kejdža o smislu života „Ne zašto. Samo ovdje” i tvrdnju Džordža Lukasa da je „život izvan razuma“, Dostojevski kroz svog protagonistu sugeriše da je ono što daje smisao životu jsam život:

"Odjednom mi se ukazalo jedno čudno razmišljanje. Da sam ranije živio na Mjesecu ili Marsu, i da sam tamo bio nepodnošljvo obeščašćen i osramoćen, i da sam se posle našao na Zemlji i još uvijek sačuvao svijest o tome šta sam uradio na drugoj planeti, i da sam osim toga znao da se nikada neću vratiti, onda, ako bih sa Zemlje pogledao Mjesec - da li bi mi bilo svejedno? Da li bih se sramio zbog svojih postupaka ili ne? Pitanja su bila beskorisna, jer je revolver već ležao preda mnom, a ja sam svim svojim bićem znao šta će dogoditi: ali ta pitanja su mi izazivala bijes. Ne bih mogao umrijeti sada, a da prvo ne nađem odgovore na njih. Ukratko rečeno, spasila me je ta djevojčica, jer su me moja pitanja natjerala da odložim povlačenje okidača."

Upravo dok o tome razmišlja, protagonista tone u san u fotelji, ali taj san je bio toliko živ i jasan da je bio sličan budnom stanju. Dostojevski ovdje zaviruje u vječno pitanje zašto sanjamo:

"Snovi su neobično čudni. U snovima se stvari pojavljuju sa zastrašujućom jasnoćom, s detaljima toliko jasnim poput dragulja, dok preskačete iz jednog događaja u drugi kao da prostor i vrijeme uopšte ne postoje. Čini se da snovi nisu djelo uma, već želje, ne glave, već srca... U snu se dešavaju sasvim neshvatljive stvari. Na primjer, moj brat je umro prije pet godina. Ponekad ga vidim u snu: on učestvuje u mojim poslovima, i mi smo veoma sretni, dok ja, svo vrijeme dok moj san traje, znam i savršeno sam svjestan da je moj brat mrtav i pokopan. Zašto se ne čudim što je on, iako mrtav, još uvijek u mojoj blizini? Zašto moj um sve to dozvoljava?

U ovom čudnom stanju, protagonist sanja da uzima svoj revolver i uperi ga u srce, a ne u glavu, gdje je prvobitno namjeravao da puca sebi. Nakon što je čekao sekundu ili dvije, on u snu brzo povlači okidač. Tada se dešava nešto nevjerovatno:

"Nisam osjećao bol, ali mi se činilo da se sve u meni zgrčilo, i sve se odjednom ugasilo. Bilo je strašno crno oko mene. Postao sam kao slijepac i utrnuo, i legao sam na leđa na nešto tvrdo. Nisam mogao ništa vidjeti, niti sam mogao ispustiti bilo kakav zvuk. Ljudi su hodali i pravili buku oko mene: kapetanov bas, vrisak gazdarice... Odjednom je nastao prekid. Nose me u zatvorenom kovčegu. Osjećam kako se lijes ljulja i razmišljam o tome, i odjednom mi prvi put pada na pamet misao da sam mrtav, sasvim mrtav. Znam to i ne sumnjam u to; ne mogu da vidim niti da se pokrenem, a istovremeno osjećam i mislim. Ali ubrzo se mirim sa tim i kao i obično u snu prihvatam stvarnost bez pitanja.

Sada sam pokopan u zemlju. Svi me ostavljaju i ja sam sam, sasvim sam. Ne mrdam...Ležim i - čudno je reći - ništa ne očekujem, prihvatajući bez sumnje da mrtav čovjek nema šta da očekuje. Ali bilo je vlažno. Ne znam koliko je vremena prošlo — sat, nekoliko dana ili mnogo dana. Odjednom mi je na zatvoreno lijevo oko pala kap vode koja je procurila kroz vrh groba. U minuti je pala još jedna, pa pa još jedna, i tako svaki minut. Odjednom, duboko ogorčenje se rasplamsalo u mom srcu i odjednom sam u svom srcu osjetio fizičku bol. 'To je moja rana', pomislio sam. 'Tamo sam se upucao. Metak je tu.’ I svo vrijeme je voda kapala pravo na moje zatvoreno oko. Odjednom sam povikao, ne glasom, jer sam bio nepomičan, nego svim svojim bićem, arbitru koji mi je dopustio sav ovaj događaj:
„Ko god da si, ako uopšte postojiš, i ako postoji svrha iza svega što mi se sada dešava, neka bude prisutna i ovdje. Ali ako mi se osvetiš za moje glupo djelo, znaj, po nepristojnosti i apsurdnosti daljeg postojanja, da se nikakvo mučenje, kakvo god da me zadesi, nikada ne može uporediti sa prezirom koji ću tiho osjećati, čak i kroz milione godina mučeništva.”

Plakao sam i ćutao. Duboka tišina je trajala čitav minut. Čak je pala još jedna kap. Ali znao sam i vjerovao, beskrajno i postojano, da će se u jednom trenutku sve nepogrešivo promijeniti. Odjednom se otvorio moj grob. Ne znam ko ga je otvorio, ali me je odnijelo neko meni nepoznato mračno biće i našli smo se u svemiru. Odjednom sam progledao. Bila je duboka noć; nikad, nikad nije bio takav mrak! Nošeni smo kroz svemir i već smo bili daleko od Zemlje. Nisam tražio ništa od njega koji me je vodio. Bio sam ponosan i čekao sam. Uvjeravao sam sebe da se ne bojim, a srce mi se topilo od zanosa pri pomisli da se ne bojim. Ne sjećam se koliko smo dugo jurili svemirom i ne mogu to ni zamisliti. Desilo se kao i uvijek u snu kada preskočiš prostor i vrijeme i zakone života i uma, i zastaneš samo tamo gdje ti je srcu drago."

​Kroz gustu tamu čovjek ugleda zvijezdu - istu malu zvijezdu koju je vidio prije nego što je otjerao djevojčicu. Kako se san nastavljao, protagonista opisuje neku vrstu transcendencije sličnu onoj koja se doživljava tokom iskustva sa psihodelicima ili u stanjima duboke meditacije:

"Odjednom mi se javila neka poznata, ali sveobuhvatna emocija. Vidio sam Sunce. Znao sam da to ne može biti Sunce koje je stvorilo našu Zemlju, i da smo beskonačno udaljeni, ali nekako sam u sebi znao da je to skoro isto sunce kao i naše, njegova kopija i dvojnik. Sladak užitak je odjeknuo mojom dušom. Draga snaga svjetlosti, te iste svjetlosti koja me je rodila, dotakla je moje srce i oživjela ga, i osjetio sam život, stari život, prvi put od svoje smrti."

On se odjednom nalazi u drugom svijetu, zemaljskom u svakom pogledu, osim što je „sve izgledalo kao da je blistavi praznik, sa velikim i svetim trijumfom, konačno postignutim“ - u svijetu naseljenim „djecom sunca“, srećnim ljudima čije su oči „sijale“ blistavim sjajem“ i čija su lica „blistala od mudrosti i sa određenom sviješću koja je odisala spokojem“.

Protagonista uzvikuje:
"Istog trena, po pogledu na njihovim licima shvatio sam sve, sve!"

Priznajući da je „to bio samo san“, on ipak tvrdi da je „osjećaj ljubavi tih lijepih i nevinih ljudi“ bio veoma stvaran i nešto što je on prenio u svoj budni život na Zemlji. Probudivši se u zoru u svojoj fotelji, on iznova uzvikuje sa zahvalnošću za život:
"O živote, živote! Podigao sam ruke i zazvao vječnu istinu plačući. Zanos, neizreciv zanos uzvisio je cijelo moje biće. Da, živjeti…"

Dostojevski zaključuje razmišljanjem svog protagonista o zajedničkoj suštini života, našem zajedničkom osvajanju sreće i dobrote:

"Svi teže jednom te istom cilju, od najvećeg mudraca do najnižeg nitkova, samo na različite načine. To je stara istina, ali u njoj ima i nečeg novog: ne mogu više zalutati. Vidio sam istinu. Vidio sam i znam da ljudi mogu biti sretni i da ne moraju izgubiti šansu i volju da žive na Zemlji. Neću i ne mogu vjerovati da je zlo normalno stanje ljudi... Ja sam vidio istinu, nisam je izmislio svojim umom. Vidio sam je, vidio i njena živa slika mi je zauvijek ispunila dušu. Vidio sam je u takvom savršenstvu da ne mogu vjerovati da je drugi ljudi ne mogu spoznati. Kako onda mogu zalutati? … Živa slika onoga što sam vidio uvijek će biti sa mnom, i uvijek će me ispravljati i voditi. Oh, jak sam, mogu da nastavim da živim, da nastavim, čak i hiljadu godina."

I tako je jednostavno… Jedna stvar je mnogo bitna: ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe. To je sve što ti je potrebno i ništa više od toga - i odmah ćeš znati kako treba da živiš.


(Pripremio: Vanja Radivojević
​www.uniqorner.com)

​©Copyright