Kako ljudi rađaju nezahvalnu djecu i ostaju sami u starosti: Nalazi A. Marinine

Aleksandra Marinina

Izlazim iz zgrade, a susjeda sjedi na klupi i briše oči maramicom. Plače. Šta se desilo? A sve isto kao i uvijek. Sin traži da se ne miješa u njegov život, da ga ostavi na miru.

Najčudnije je što takvu djecu stvaraju ljudi sa najplemenitijim namjerama. Jednom sam slučajno naišla na roditeljski forum na internetu i ostala zapanjena: mame i tate uče umjesto svoje djece, brinu za svaku ocjenu, zajedno razrađuju teme, raspravljaju. Računaju kako će četvorka u šestom razredu uticati na svjedočanstvo i na upis na fakultet uopšte.

Bilo mi je muka od onoga što sam pročitala, a njihova djeca su primorana da žive u toj atmosferi.

Proći će deset godina i ti roditelji će sigurno zatražiti da im djeca pokažu rezultate njihovog truda: „Tolike sam u tebe uložila, a ti!“
A dijete će, po klasičnoj šemi, upitati: „A jesam li ja tražio da mi pomažeš?“

Mjera je izuzetno važna. Kada jedan član porodice počne živjeti životom drugog, uzima njegove pobjede i preuzima njegove poraze, porodica se raspada.

Kako bi izgledao moj život i život mojih prijatelja da su roditelji umjesto nas spremali sve seminare? Ili da su trčali kod direktora i nastavnika rješavati pitanja oko ocjena?

Mama nije voljela ići u školu. Govorila je: „To je tvoja odgovornost“. I ja sam se trudila da je ne razočaram. A oni koje su roditelji nosili na svojoj grbači ne samo da ništa ne mogu postići, nego i dalje nastavljaju tražiti. Ako stari roditelj više ne može nositi svoje dijete na grbači, odmah pada u nemilost.

Ljudi se pitaju: zašto djeca ne poštuju brižne roditelje, a stroge obožavaju. Ali stvar nije u ljubavi, nego u distanci, u zraku između ljudi, u udobnom djetinjstvu koje žele prenijeti i u odraslo doba.

Roditelj ne smije pasti na nivo sluge ili onoga koji rješava tuđe probleme. Neka radi, neka prevazilazi svoje odrasle poteškoće, a ne da piše sastave i rješava zadatke — i dijete će uzeti primjer od njega.

Savremene mame, pogotovo one čiji muževi dobro zarađuju, naoružale su se parolom: „Djetetu — samo najbolje“, pa ga vode po radnjama i zabavištima, kod instruktora i u muzičke škole. A gdje je njihov vlastiti život?

Ali najgore je kada roditelji počnu igrati igru: „Možemo sebi priuštiti sve“. Paonda počnu kupovati nerealno skupe igračke, unajmljivati animatore, iznajmljivati restoran i fotografa da bi proslavili peti ili petnaesti rođendan djeteta.
Kako će se završiti takvo odrastanje? Niko ne može reći.

Prijateljica mi je nedavno rekla: „Moji roditelji su mnogo radili da mi ništa ne nedostaje. Ali nisu mi posvećivali svoje vrijeme. Mogu ih zbog toga poštovati, ali ne i voljeti. Ljubav se rađa ne onda kada si mnogo dao i tražiš zauzvrat, nego onda kada si dao djelić sebe, a on u djetetu nikne iz sjemena u predivan cvijet. Ne shvataju svi odrasli kako se to radi. Mnogi pokušavaju ‘kupiti ljubav’ poklonima.“

Aleksandra Marinina, književnica, odgovorila je u intervjuu na pitanja koja se rađaju u glavi svakog roditelja:

O zahvalnosti
Vrlo je važno znati biti zahvalan. Zahvalnost je težak duševni rad i ljudi su spremni pokazati zahvalnost samo rijetkima. Ako čovjeka stavite pred nužnost da bude zahvalan nekome koga sam nije birao, to može uništiti odnos do potpunog prekida…

O ljubavi
Nemaš pravo tražiti da te voli onaj koga voliš ti… Niko nije obavezan dijeliti tvoja osjećanja i odgovarati na njih. Ako se osjećanja poklope — to je velika i rijetka sreća. Ako se ne poklope — to je sasvim uobičajena pojava.

O pomoći
Pomoć se ne smije nametati. I ne smije se pružati ako te o njoj nisu pitali.

O tome ko je kome dužan
Svoj dug roditeljima vraćamo svojoj djeci.

O najvažnijem
Kakva je sreća kada su tvoji bližnji sa tobom, a ne na groblju, i kada još uvijek možeš uživati u tome da su uz tebe, i kada još uvijek možeš reći im koliko ih voliš i koliko ti znače.


​(Pripremila: Slavica Dević
www.uniqorner.com)

©Copyright