Ovo se dešavalo na trgu u jednom gradu. Na ulici se prodavalo voće i povrće. Ispod velikog plavog kišobrana su bile kutije. A prodavačica, visoka i krupna žena, imala je tog dana veliku svađu sa mušterijama.
Prvo blažim riječima, a onda umalo nije prešlo na viku. I dobacivanju jedni drugima uvredljivih riječi: samo što nisu prešli na bacanje kamenja jedno na drugo: "Zašto voće ne izgleda svježe? Zašto je cijena tako visoka? Cijena je nenormalna, ti profitiraš od nas!“...
Jedan umorni čovjek je i dalje čekao u redu, prebacujući se s noge na nogu. Onda je i on počeo da viče: "Požurite!" A onda je kiša počela da pada. Ne kiša, već jak pljusak. Ništa se nije vidjelo, s neba su se iznenada slivali potoci vode. Samo užasan pljusak, neočekivano, jer oblaka nije bilo. Ali počelo je da lije kao iz kabla i kao da se nebo otvorilo. Poplava. I svi su morali stajati pod plavim kišobranom. Kupac, prodavac, crveni od bijesa, čovjek u kačketu... Nemoguće je bilo otići. I morali su čekati da kiša prestane ovog kišobrana, pored kutija. Iako su svi samo glasno psovali i jednostavno bili spremni da se međusobno potuku. Prodavačica nije mogla istjerati ljude na kišu. Nije mogla reći: "Izađi ispod mog kišobrana!", ma koliko da je to željela.
A kiša je stalno pljuštala. Pravila je veliku buku. I svi su se nagurali oko tezge jer nisu imali gdje. I stajali i gledali kišu. “Vau, tako jaka kiša!”, rekla je žena koja je kupila šargarepu. Nažalost, "Kad pada kiša, ne prodaje se dobro, a sada se voće i povrće može pokvariti." I svi su počeli da pričaju o kiši. I gledajte kako voda teče po trotoaru, kako se drveće njiše od vjetra, kako voda lije s neba... Stoje, pričaju, žene su počele pričati jedna drugoj o djeci. Prodavačicin sin radi za njega. I mušterija prodaje piće. I nema sreće sa poslom. I čovjek je vidio takve kiše kada je radio na gradilištu na Dalekom istoku. Tamo su bili pravi tajfuni. Ali dobro su ga plaćali na Dalekom istoku. "Možda bi vaš sin trebao otići na Daleki istok?" I dotrčao je potpuno mokar dječak od oko osam godina. Otišao je do prodavnice, ali ga je uhvatila kiša. A i on je stajao pod plavim kišobranom, drhteći, - pustili su ga u sredinu i opkolili ga. A krupna prodavačica mu je dala svoj prsluk. Prsluk koji mu je bio veliki, naravno. Ali topao prsluk... Svi su čekali da kiša stane. I razgovarali su. I potpuno su zaboravili na svađu. Umoran neobrijan muškarac, dječak i dvije sredovječne žene. I ja sam stajala sa njima. Ponekad se posvađaš sa ljudima, a onda ostaneš sa njima, staneš uz njih. Jer ovo je vaša jedina zaštita od užasa života i lošeg vremena - u vašem domu i porodici, a i šire. Bolje je ne svađati se, ne zamjerati se ljudima. Kontrolisati se, ne psovati. Jer može se desiti da nećete imati kuda ići i tražiti sklonište kada vam to bude potrebno. Jer onaj s kim se posvađao, sa njim ćeš možda morati ostati u teškim vremenima. (Autoka: Ana Kirjanova prevod i obrada: www.uniqorner.com)
0 Comments
Your comment will be posted after it is approved.
Leave a Reply. |
|