Kako se osloboditi strahova nakon smrti bliske osobe

Najbolja smrt je ona od starosti, i ona je data onima koje u tom pogledu možemo nazvati izabranima. Većina ljudi, međutim, umire ne dočekavši starost – zbog bolesti, nesreća, zločina ili kobnih grešaka.

Svako ko doživi smrt bliske osobe gubi značajan izvor svog uobičajenog osjećaja sreće, što prirodno izaziva patnju. To je normalno, i takva tuga vremenom prolazi. Međutim, smrt voljene osobe može iznenada izazvati i druge negativne emocije – naročito strahove, posebno ako preminuli nije bio star(a).

Riječ „strah“ je srodna riječima „strast“ i „patnja“. Taj strah proizlazi iz osjećaja nemoći pred svijetom i očekivanja novih patnji nakon već doživljenog gubitka.

Nakon smrti bliske osobe, moguće je suočiti se sa sljedećim racionalnim ili iracionalnim strahovima:
„I ja ću umrijeti, a prije toga ću patiti.“
„Umrijeće i drugi moji bližnji, ostaću potpuno sam(a).“
„Bojim se za svoju djecu.“
„Bojim se da nikada neću izaći iz depresije.“
„Ta osoba je bila jedina koja me voljela. Bojim se da ću do kraja života patiti u ovoj besmislenosti.“
„U ovom životu se bilo šta može desiti – bilo kada. Strašno je živjeti.“
„Sve je moja krivica. Ne mogu tražiti oproštaj od preminulog. Bojim se da ću zauvijek ostati s osjećajem krivice.“
„Bojim se smrti i da ću završiti u paklu.“
„Bojim se... nečega. Ne znam čega. Tu je, ali ništa ga ne najavljuje. Bez obličja je, ali pritiskajuće.“ (iracionalni strah)

Poseban slučaj je kada je smrt bliske osobe posljedica tuđe zle volje. U tom slučaju su svi negativni osjećaji – strah, osjećaj nepravde, želja za osvetom – posebno snažni i razumljivi, posebno ako je počinitelj i dalje na slobodi. Tada treba koristiti sva zakonska sredstva kako bi zločinac bio priveden pravdi.

Jedno je kada se strahovi javljaju kod osobe koja ne vjeruje u Boga ili zagrobni život. Sasvim drugo je kada se takvi strahovi pojave kod onih koji vjeruju u Boga.
U Bibliji se više od stotinu puta ponavlja fraza: „Ne boj se.“ 

Ako osoba prođe prvu fazu tuge, ali nakon nekog vremena primijeti da mu/joj se u duši zadržao jedan ili više strahova, to znači da je došlo vrijeme za preispitivanje duhovnog života.
Duhovno preispitivanje života treba početi od temelja duše – svjetonazora. Treba se zapitati: „Zašto se plašim ako vjerujem da postoji viša sila (Bog)? i kad znam da je duša besmrtna?“. Naravno, nije umjesno tjerati osobu u žalosti da se zakopa u teološke knjige, ali treba se iskreno preispitati svoj duhovni život. Evo nekih smjernica:

1. Promisao Božiji je savršen. Viša sila ili Bog (nazovite to kako želite) se neizmjerno brižno odnosi prema svakome, i ako nekoga može dovesti do svetosti bez patnje – on to čini. Iz tog ugla, sudbina naših preminulih je najbolja moguća za njih, i za to treba zahvaliti Bogu. Oni koji su prošli kroz nezaslužene patnje dobiće njihova duša će dobiti vječnu nagradu.

2. Bog upravlja svime što postoji, osim slobodne volje razumnih bića. Ne treba se bojati – treba se moliti i čvrsto vjerovati da će Bog pomoći.

​3. Ljudska duša je vječna. Duša ne propada, ona nastavlja svoj put nakon smrti. Vi ste zapravo vaša duša, ne vaše tijelo.

Ako se čovjek ne složi sa jednom ili više od ovih istina – teško će se osloboditi tame u duši. A za to neće biti kriv Bog, već unutrašnji bunt protiv istine. U svakom slučaju, u teškom duševnom stanju korisno je porazgovarati sa dobrim duhovnikom.

Ponekad uzrok opsesivnih strahova ne leži u duhovnoj sferi, već u dubljim slojevima psihe ili u nepravilnom radu nervnog sistema. Smrt bliske osobe može pokrenuti iz podsvijesti stare komplekse, fobije, psihičke traume i drugo. Zbog toga, osim duhovne obnove, ne treba zanemariti ni stručnu pomoć – psihologa, psihoterapeuta ili psihijatra.
​

​(Pripremio: Vanja Radivojević za www.uniqorner.com)

©Copyright