Čini se da se sve raspada. Osjetio si nešto, odlučio se, izabrao novi pravac. Povjerovao sebi. Napravio korak, ili čak skok. A onda… sve oko tebe se počelo rušiti.
Veze pucaju. Novac nestaje. Podrške – nigdje. Umor, strah, panika.
I sjediš i misliš: „Šta ako ovo nije moj put? Šta ako sam sve upropastio ili upropastila?“ Zvuči li vam ovo poznato? U takvim trenucima posebno je teško čuti sebe, jer djeluje – da je ovo tvoj put, sve bi trebalo ići glatko. Ali to nije uvijek tako.
Tvoj put ne počinje uvijek lako.
Preživljavali ste mnogo puta, skrivali se, prilagođavali se – i sada, kad se stvari počinju pokretati, tijelo i psiha se plaše. I to je razumljivo. Ali to nije razlog da se vratiš nazad. Pravi put ne počinje uvijek svjetlom. Ponekad počinje tišinom. Samoćom. Spoznajom: „Više ne mogu biti ono što sam bio ili bila.“ I to je znak zrelosti. Ne bježiš. Ideš dalje. A ako sumnjam – znači li to da nešto radim pogrešno? Ne. Sumnja nije neprijatelj. Sumnja je glas tvoje stare verzije, one koja se boji da nestane. Samo je slušaj – i nastavi dalje. Sumnja ne nestaje kad staneš. Nestaje kad prestaneš da ovisiš o njoj. I evo jedno važno podsjećanje: Ako se sve ruši – to nije uvijek znak da si pogriješio. Ponekad to znači da si konačno prestao lagati sebe. A stara stvarnost i stara verzija tebe to nije mogla izdržati. Zato se sve što se ruši – ne ruši protiv tebe, već zbog tebe. (Pripremio: Vanja Radivojević za www.uniqorner.com) ©Copyright
0 Comments
Your comment will be posted after it is approved.
Leave a Reply. |
|