Kako znati da vas roditelji nisu voljeli i kako to dalje utiče na vaš život

Rijetko kada govorimo o roditeljskoj ljubavi otvoreno. Tema je previše bolna, previše višeznačna i lako može preći u osjećaj krivnje ili optuživanja.

Mnogi odrasli jednostavno izbjegavaju takva pitanja — ne zato što je sve bilo u redu, već zato što doticaj s ovom temom budi duboku, gotovo tjelesnu bol.

Važno je odmah pojasniti: rijetko se radi o namjernoj šteti roditelja. Najčešće su roditelji voljeli onako kako su znali. Ali psihički razvoj djeteta ne reaguje na namjere — on reaguje na iskustva.

Ako uz vas nije bilo emocionalnog odaziva, topline, prihvatanja i osjećaja sigurnosti, u vama se formira iskustvo: „Sa mnom nešto nije u redu“.

Šta se tačno dešava s djetetom koje nije imalo osjećaj ljubavi
Dijete je biološki ovisno o odraslima. Njegova psiha je takva da ne može razmišljati: „roditelji se ne snalaze“. Jedino objašnjenje koje mu pada na pamet je: „ja sam loš/a“.

To je fundamentalni mehanizam preživljavanja.

Roditeljska ljubav nije samo emocija. To je:
* osjećaj da vas vide,
* pravo na osjećanja,
* sigurnost da možete biti ono što jeste,
* uvjerenje da će se roditelj obratiti prema vama kad vam je najteže.

Kada toga nema, psiha se mora prilagoditi. Te prilagodbe postaju „simptomi“ u odraslom životu.

Kako se to manifestira i zašto baš tako
Stalni pokušaji da zaslužite ljubav
Ako je ljubav u djetinjstvu bila uvjetovana — za poslušnost, uspjehe ili pogodnost — kod djeteta se razvija iskrivljeno shvatanje: ljubav = trud.

U odrasloj dobi to se može pretvoriti u:
* radoholizam,
* preuzimanje uloge spasioca,
* trpljenje poniženja,
* strah da osoba izrazi sebe.

Takva osoba ne osjeća svoju vrijednost sama po sebi — ona stalno dokazuje svoje pravo da bude voljena.

Nepovjerenje u bliskost
Ako je roditeljska ljubav bila hladna, distancirana ili nepredvidiva, bliskost postaje izvor tjeskobe.

Unutar vas živi iskustvo: „Kad se vezujem — boli me“.

Zato psiha bira zaštitu:
* ili distancu i emocionalnu zatvorenost,
* ili bolnu vezanost s konstantnim strahom od gubitka.

To nije karakter — to je posljedica poremećenog privrženog uzorka.

Poteškoće s osjećanjima i željama
Dijete uči osjećati kroz refleksiju drugih. Kada roditelj primijeti emocije i imenuje ih, psiha formira unutrašnji kontakt sa sobom.

Ako toga nije bilo, dešava se:
* potiskivanje osjećanja,
* miješanje želja,
* tijelo signalizira tjeskobom, umorom i napetostima.

Osoba može biti uspješna, racionalna i „složena“ — a ipak duboko otuđena od sebe.

Hronični osjećaj srama
Jedan od najtežih tragova nedostatka ljubavi je osjećaj srama zbog vlastitog postojanja.

On se formira kada:
* su djetetova osjećanja umanjivana,
* je njegov „previše“ bilo iritantno,
* su njegove potrebe smatrane problemom.

Tada psiha prihvati: „Moja spontanost je opasna. Moram se suzdržavati“.
Ovaj osjećaj srama prati odraslu osobu čak i bez objektivnog razloga.

Nemogućnost traženja pomoći i oslanjanja na druge
Ako se u djetinjstvu na vaše potrebe i zahtjeve nije odgovaralo ili se odgovaralo s iritacijom, formira se uvjerenje: „Moja potreba je problem“.

U odrasloj dobi osoba:
* trpi do krajnjih granica,
* ne traži pomoć,
* osjeća unutrašnje usamljenost čak i kad je okružena ljudima.

Ova usamljenost ne proizlazi iz nedostatka kontakta — već iz nemogućnosti da se oslonite na druge.

Zaštita roditelja nauštrb sebe
Mnogi odrasli i dalje štite svoje roditelje, čak i kada svjesno osjećaju bol. Zašto?
Zato što priznati da ste bili nedovoljno voljeni znači:
* suočiti se s gubitkom,
* priznati da vam je nešto važno nedostajalo,
* dopustiti sebi tugu.

Psiha dugo odolijeva tome, birajući negiranje vlastitog iskustva. Ali iscjeljenje počinje upravo s priznanjem istine.

Najvažnije što treba shvatiti
Svjesnost da vas u djetinjstvu nisu dovoljno voljeli ne znači okrivljivanje. To znači povratak vlastitim osjećanjima, svojoj istoriji i unutrašnjoj realnosti.

Ne morate mrziti roditelje. Ali imate pravo:
* na svoju bol,
* na posljedice koje osjećate,
* na proces ozdravljenja.

Roditeljsku ljubav nije moguće „nadoknaditi“ iz prošlosti. Ali možete postepeno:
* izgraditi unutrašnju sigurnost,
* naučiti zdravo se povezivati s drugima,
* prestati živjeti stalno dokazujući svoju vrijednost.

To je put ne za slabije — nego za vrlo snažne ljude.


​(Pripremila: Renata Bondarenko, psiholog i psihoterapeut
www.uniqorner.com)

©Copyright