Kome Bog ne pomaže - odgovor sveštenika

​U pismima svojoj duhovnoj djeci, Iguman Nikon (Vorobjov) je objašnjavao kojim ljudima je teško primiti pomoć od Boga i zašto.

Iguman Nikon (Vorobjov):
"Ako se sam Bog protivi oholima, onda to ljudi čine još više.
Ako se osoba ponaša grubo i oštro prema drugim ljudima, pokazuje znakove pretjernog ponosa. Jer postoji i skriveni ponos koji ne možemo odmah otkriti u sebi."

U društvu treba pokušati biti nevidljiv. I uvijek žaliti zbog svojih nedostataka. Kada tugujemo zbog nečega, često je zbog nemogućnosti ispunjenja neke od Božijih zapovijedi.

Čak i kada uspijemo u potpunosti ispuniti zapovijedi, one mogu biti neugodne Bogu ako ih ispunjavamo bez kajanja u srcu. Možeš ispuniti zapovijedi čak i ako si ponosna osoba.

Ništa osim poniznosti nam neće pomoći. Gospod ne pomaže ponosnoj i arogantnoj osobi. Stoga, on upada u neprijateljsku mrežu.

Ponos je glavna osobina đavola. Zbog ponosa, od najvišeg anđela pretvorio se u sotonu. Svo znamo tu priču. A ponosni, umjesto da budu poput Gospoda, postaju poput đavola. Zato se i kaže:
"Bog se protivi oholima."

Sam Gospod nam zapovijeda da se od Njega učimo krotkost i poniznost. I Bogorodica je izabrana zbog svoje poniznosti.

Svojeglava osoba je spremna da potčini sve i svakoga: ljude, prirodu, a zatim i Boga. Takva osoba i sama želi postati Bog. To je bio Sotona, to je ono čemu su Adam i Eva bili skloni, vjerujući zmiji-kušaču, koja im je rekla: bićete kao bogovi.

Zato osoba mora imati takvu osobinu kao što je poniznost, za razliku od ponosa. Bez poniznosti, sva naša dobra djela i podvizi nisu samo beskorisni, već i štetni. Zato što u vama gaje ponos, a u budućnosti mogu pomoći osobi da postane poput đavola. 

Ponos, taština, samoljublje su toliko duboko ukorijenjeni u ljudskom srcu da je potrebno mnogo napora da bi se čovjeku pomoglo da ih savlada i postigne neku vrstu poniznosti.

Ako kod sebe primijetite osobine poput ponosa, zavisti, razdražljivosti, ljutnje, ne morate se previše uzrujavati. Svi smo mi pala bića. Ali nije dovoljno shvatiti ovo samo umom. Moramo ovo shvatiti svojim srcem i pokajati se. I uvijek se pokajte zbog ovoga u molitvi, sjećajući se svojih grijeha, slabosti i padova.

I od toga srce postaje mekše prema drugim ljudima, iako ljutnja, razdražljivost i druge strasti mogu i dalje ostati u osobi. Ali nema drugog načina.
Sveti Isak Sirijski kaže:
"Slijedite put koji su utrla patnička stopala svetaca."

Niko se ne može spasiti čak ni dobrim djelima ako se ne izbori sa sopstvenim ponosom i arogancijom.  Ako se čak i Bog protivi oholima, ko onda može pomoći oholima?

Ako osjećate pretjeranu gordost kod sebe, onda osvijestite je, ukorite sebe, a ne one oko sebe, i budite ponizni u molitvi. Teško je suviše ponosnoj osobi da spasi sebe.

Ali Gospod i dalje pokušava spasiti čovjeka, dok đavo pokušava da ga uništi. To osobi daje privid uspjeha, postignuća i pobjeda i kroz to je uvodi u samozadovoljstvo i ponos.

Ponos je najdublja, najtajnija i najviše prikrivena strast. Teško ju je otkriti, a još teže iskorijeniti.

Ponos je duboko ukorijenjena u ličnosti i suštinski je definiše. Svi ostali grijesi su na periferiji ličnosti. Lakše ih je otkriti i lakše se boriti protiv njih.


(Pripremio: Vanja Radivojević za www.uniqorner.com)

©Copyright