KOMPLEKS BOGA: zašto oni koji čine "dobra djela" ponekad bivaju kažnjeni

Spasavanje drugih je Božja igra i uloga. Ali Božije mjesto je zauzeto, pa će život sigurno zbaciti takvog "spasioca" sa Božijeg mjesta, čak i kazniti. Hajde da objasnimo zašto je to tako.

Prvo morate zapitati sebe zašto nekome pružate pomoć i zašto želite spasiti nekoga. Koji su vaši motivi, koji su vaši ciljevi, da li želite nešto dokazati ili to radite iz čistog srca i čistih namjera?

Postoje 3 kriterijuma koja pokazuju adekvatnost pomoći:
1. Kada se pomoć od nas zatraži i kada u našim djelima nema manipulacije. Bez zahtjeva možete pomoći samo potpuno bespomoćnima: djeci, ljudima u stvarnoj nevolji, životinjama, invalidima. Pa čak i tada, ne u svim situacijama.

2. Kada shvatimo da možemo i želimo pomoći, a da ne oštetimo sebe ili druge. I kada to ne radimo da bismo poboljšali svoj osjećaj superiornosti, svemoći i važnosti.
3. Kada to činimo nesebično, shvatajući da ne samo da ne treba očekivati zahvalnost zauzvrat, već može biti i nezahvalnosti, ali smo i dalje spremni pružiti pomoć.

DA LI STE SPREMNI DA NOSITE KARMIČKU ODGOVORNOST ZA SVOJU POMOĆ?
Zašto vas život može kazniti za “činjenje dobra”? Jer u trenutku životnih iskušenja čovjek doživi udarac, odnosno stoji na testu. Ako dostojanstveno položi test i shvati zašto mu je sve to dato, dobiće poklon i novu "porciju" energije za sebe. A ako ga "spasilac" odvuče od ovog udarca i iskušenja, onda će ta osoba morati da ponovi iskustvo, da bi ponovo prošla kroz ovu inicijaciju. A sljedećeg puta, test će definitivno biti teži i možda osoba više neće moći da se nosi sa njim. Ovo se ne odnosi samo na one koje ne poznajete; pretjerana/nametljiva pomoć čak i vašoj odrasloj djeci ne daje im priliku da steknu vlastito iskustvo i može imati bolan učinak na njih s vremenom.

Stoga, tuđe spasenje može biti "medveđa usluga". To znači izložiti budućnost druge osobe većim iskušenjima. Upravo zbog toga će karmu koju osoba nije obradila i razradila podijeliti "u znak solidarnosti" sa svojim „spasiteljem“. Nezahvalnost je samo početak ciklusa propasti nekoga ko je sebe smatrao “dobrim i velikodušnim”, a zapravo je bio primamljivo uhvaćen u osjećaju i kompleksu vlastite važnosti i obmanama “veličine”.

Ako se svaki „spasilac“ prisjeti početka interakcije sa onima kojima je „učinio dobro“, tada će shvatiti da je počelo time što mu je bilo žao onog drugog. Sažaljevati znači gledati s visine. To je uobraženost, kada "spasilac" misli da zna "kako tačno nešto treba učiniti" i smatra za sebe da definitivno može da se izbori sa onim sa čime druga strana ne može. Ovo je pozicija "odozgo" i lukava zamka ponosa. Jer iskušenja se nikada nikome ne daju mimo njihovih snaga. I ne daju se bez razloga, bilo da je razlog iz ovog ili iz prethodnih života.

I zato je bolje prepustiti ulogu Boga samom Bogu i svoj život posvetiti sopstvenoj evoluciji. Pomoć, takođe, možete pretvoriti u neku profesiju pomaganja. Biće više koristi za sve.
Onaj ko voli da igra uglogu „spasioca“ treba da razmišlja o nečem drugom. Ako oko sebe vidi „slabije“ ljude i bira takvo okruženje, to znači da se ili plaši da bude okružen(a) jakima, ili se ne osjeća dostojnim sebe pored njih, pa je samim tim i sam u nečemu slab(a), jer mu svijet, kao ogledalo, to pokazuje. Ovo znači da treba bolje da se osvrne oko sebe i da se pažljivije usmjeri na sopstveni rast.


​(Pripremila: Martina Petruhin
www.uniqorner.com)

©Copyright