Liječenje napada panike: simptomi i česti mitovi. Metode koje pomažu - objašnjava psihijatar

Ako ovo čitate, sigurno vam je poznat osjećaj: „Čini mi se da umirem!”. Napadi panike su veoma čest poremećaj: prema statistikama, najmanje jednom u životu ih je doživjelo do 11% svjetske populacije.

Pri tome se panični napadi često miješaju sa poremećajima rada unutrašnjih organa: mnogi pacijenti godinama ne uspijevaju riješiti svoj problem jer se pri pregledima ne pronalaze nikakve fiziološke promjene.  U ovom tekstu, psihijatar i psihoterapeut Vasilij Šurov, objašnjava kako prepoznati napade panike, kojim mitovima o njima ne treba vjerovati i koje metode liječenja su zaista efikasne.

Kako funkcioniše napad panike? Simptomi
Napad panike je iznenadni i snažni napad intenzivne anksioznosti.

Može biti praćen vrlo neprijatnim simptomima:

• ubrzan puls, skokovi krvnog pritiska;
  
• vrtoglavica, zamagljen vid, zujanje i šum u ušima;
  
• osjećaj nedostatka zraka, stezanje ili „kugla” u grlu, nelagoda u grudima;
  
• pojačano znojenje, drhtavica (toplota ili hladnoća u tijelu);
  
• mučnina, dijareja, nelagoda u stomaku;
  
• drhtanje, utrnulost ili trnci u ekstremitetima;
  
• osjećaj nerealnosti onoga što se dešava ili „posmatranja sebe sa strane” (depersonalizacija i derealizacija);
  
• strah od gubitka kontrole, ludila ili smrti.

Mnogi smatraju da se napad panike dešava bez razloga. Međutim, ovaj poremećaj ima određeni mehanizam.

Panični napad je zapravo poremećaj u sistemu prepoznavanja opasnosti. Sve počinje u amigdali (bademastoj žlijezdi u mozgu). Ova regija mozga odgovorna je za emocije, posebno strah. Ona analizira signale iz čula. Ako amigdala prepozna opasnost, aktivira hipotalamo-hipofizni sistem: signal ide iz amigdale u hipotalamus, zatim u hipofizu, a ona stimuliše nadbubrežne žlijezde da luče „hormone stresa” — adrenalin, noradrenalin i kortizol.
Ovi hormoni kroz autonomni nervni sistem utiču na cijeli organizam i pripremaju ga za opasnost: ubrzavaju disanje i rad srca, povećavaju napetost mišića, ubrzavaju rad crijeva (da se energija ne troši na varenje). Ukratko, pripremaju tijelo za reakciju „bori se ili bježi”.

U normalnim uslovima, nakon „lažnog alarma” dolazi smirivanje: aktivira se mehanizam negativne povratne sprege, smanjuje se lučenje hormona stresa i osoba se smiruje.
Međutim, kod napada panike dolazi do poremećaja. Mehanizam smirivanja ne funkcioniše i nivo hormona stresa ostaje povišen. To dovodi do talasa panike, jer osoba ne razumije uzrok iznenadnog straha, a fizički simptomi stvaraju osjećaj da nešto ozbiljno nije u redu. Anksiozne misli dodatno pogoršavaju stanje.

Postoji više faktora rizika za napade panike:

• akutni ili hronični stres, preopterećenost;
  
• poremećaj ravnoteže neurotransmitera u mozgu;
  
• traumatska iskustva koja dovode do anksioznih i depresivnih poremećaja;
  
• upotreba psihoaktivnih supstanci ili hrane: kofein, energetska pića, alkohol, droge;
  
• somatski poremećaji kardiovaskularnog i respiratornog sistema, kao i vestibularnog aparata.

Napadi panike mogu se pojačati i zbog sklonosti negativnoj autosugestiji. 

Glavni mitovi o napadu panike koji otežavaju suočavanje sa njim
Često napad panike sam sebe dodatno pojačava: osoba se jako plaši tog stanja i ponavljanja epizode. Mitovi o napadima panike dodatno jačaju taj efekat, pa ih je važno razjasniti.

Mit broj 1: Od napada panike se može umrijeti
Ne, ne može. Napad panike je veoma neprijatan i tjelesni simptomi mogu uplašiti osobu, ali sam po sebi napad panike ne može izazvati smrt. To je nagli porast hormona stresa i u prosjeku traje od 5 do 30 minuta.

Mit broj 2: Tokom napada panike osoba može izgubiti svijest ili kontrolu nad ponašanjem
Ovi strahovi su posljedica samog napada panike, ali nisu realni.
Osjećaj gušenja i ubrzano disanje mogu izazvati blagu vrtoglavicu zbog hiperventilacije, ali rizik od nesvjestice je praktično nula. Kod nesvjestice pritisak i puls padaju, a kod panike se povećavaju.
Takođe, osoba može imati osjećaj gubitka kontrole, ali to ne znači stvarni gubitak kontrole — osoba i dalje može razmišljati i djelovati svjesno.

Mit broj 3: Da bi se napadi panike zaustavili, treba izbjegavati sve okidače
U stvarnosti, izbjegavajuće ponašanje pogoršava problem. Strah od ponavljanja i stalno razmišljanje o okidačima pojačavaju anksioznost i mogu pokrenuti nove napade.
Nakon 1–3 napada može se razviti panični poremećaj.
Kod njega se napadi javljaju redovno: od nekoliko puta dnevno do nekoliko puta godišnje.

Nakon napada javljaju se i drugi simptomi:

• stalni strah od novog napada, ludila ili smrti;
  
• izbjegavanje mjesta i situacija;
  
• povišena anksioznost;
  
• nesanica, noćne more;
  
• osjećaj knedle u grlu;
  
• stezanje ili trnci u grudima.

Panični poremećaj značajno narušava kvalitet života i može povećati rizik od depresije i drugih poremećaja.

Zbog toga je važno obratiti se psihoterapeutu.

Dijagnostika i liječenje napada panike
Dobra vijest je da se napadi panike mogu uspješno liječiti i ne zahtijevaju hospitalizaciju.

Dijagnostika uključuje:

• analizu medicinske historije,
  
• laboratorijske i instrumentalne pretrage,
  
• psihološke testove.

Liječenje zavisi od uzroka.

Farmakoterapija može uključivati lijekove za smanjenje anksioznosti, sedative, a po potrebi i antidepresive ili anksiolitike.

Psihoterapija je ključna: pomaže u promjeni načina razmišljanja, smanjenju straha od ponavljanja napada i radu na obrascima ponašanja.

Vježbe protiv napada panike uključuju tehniku „uzemljenja”:

• dodirnite 5 predmeta i opišite ih;
• posmatrajte 4 stvari;
• osluškujte 3 zvuka;
• osjetite 2 mirisa;
• okusite 1 predmet.

Ova tehnika pomaže vraćanju fokusa u sadašnji trenutak i smanjenju panike.

Ako se suočavate s napadima panike, važno je potražiti stručnu pomoć psihologa, psihoterapeuta ili psihijatra.
​

​(Pripremila: Slavica Dević
www.uniqorner.com)

©Copyright