Mnogi biraju da pate, a ne da žive

Mnogi biraju da pate, a ne da žive. Pate zbog svega. Trebalo bi da upoznaju nekoga i izgrade odnos, ali ne rade ništa i pate jer to nemaju i ništa im ne uspijeva.

Trebalo bi da nađu drugi posao i odavno već napuste stari koji su prerasli, ali ga ne traže i nastavljaju da pate, ne mijenjajući ništa i ne preduzimajući ništa.
Trebalo bi da srede svoju kilažu, dovedu tijelo u red, ali ništa ne čine po tom pitanju, već biraju da pate, mrze sebe, ignorišu sebe i pate jer se njihovo tijelo ne mijenja, već postaje još gore.

​U vezama ostaju zavisni, neželjeni, nevoljeni, odbačeni – ali opet ništa ne mijenjaju. Ostaju u tim odnosima. Ne preuzimaju odgovornost za svoj život i pate. Ne mijenjaju svoje odnose i ne odrastaju u njima.

Pate, pitajući se: „Zašto je meni ovakav život?“, „Zašto me život kažnjava?“, „Zašto je život prema meni nepravedan?“ Čak i tada prebacuju odgovornost za svoje stanje i kvalitet života na sam život. „Život“ je uvijek kriv što oni biraju da žive tako, što ne misle o sebi, ne razvijaju se i čekaju da se „sve samo složi i popravi“. To se zove magijsko razmišljanje. Oni smatraju da im život sve treba dati, a oni će samo primati, a ništa ne raditi.

Ali to tako ne funkcioniše. U životu imate samo ono što ste naučili sebi stvarati. Dok ste mali, sve u čemu živite stvaraju vam roditelji, i to samo ono što su oni sami naučili da stvaraju. A kad odrastete, tada već kao odrasla osoba preuzimate odgovornost za svoj život i njegov kvalitet i počinjete da radite na stvaranju života svojih snova, odnosa svojih snova i sebe – onakvog kakvog sanjate.

Patnja je takvo stanje u kojem život za čovjeka postaje problem, kada čovjek ne zna kako da se nosi sa njim, kada ne zna šta da radi od sebe i svog života, kada se skriva i bježi od života, kada ga promjene, krize i problemi „tjeraju“ da se mijenja, djeluje, prihvata novu stvarnost i usvaja nove vještine. Ali čovjek to ne želi, plaši se. Volio bi da se vrati u majčinu utrobu i sakrije. Tamo je bilo tako lijepo… Čovjek nije morao ništa raditi, a dobijao je sve. Boji se da se rodi - da se rodi kao čovje, kao samostalno biće. Boji se da postane odvojen.

Odrastanje počinje osjećajem: „Ja sebe doživljavam kao odvojenog i odgovornog za sebe“. Takvom čovjeku je strašno bilo šta mijenjati. Šta ako ne uspije? Šta ako izgubi ono što ima? Šta ako ne može stvoriti ništa bolje? I ne radi ništa. I pati zbog toga što ima takav stav prema životu. Pati jer se život stalno mijenja. A on ne stiže da ga prati. Nešto mu fali za korak naprijed. Tek se navikne na jedno, a to već mora pustiti. A navikao se... Zato se drži starog, koje se više ne može zadržati. I ne pravi korak ka novom. A u novom ga čeka novo „ja“ na koje se mora naviknuti. A kakvo je ono? Strašno. I ne može da napravi korak naprijed, niti da sačuva staro – i uopšte mu njegov život nije drag. Uvijek se nešto mijenja, preuređuje, nešto mora pustiti, sa nečim se prvi put suočiti (najstrašnije je – prvi put), promijeniti odnose, biti pažljiv, birati, ulagati u sebe i razvijati samostalnost.

Mijenjate se vi, mijenjaju se bliski ljudi, životne okolnosti. Staro odumire kao nepotrebno, a novo dolazi sa svojim različitim mogućnostima. Ali čovjek koji živi iz pozicije žrtve – njega je svega strah. Strah ga je sopstvenih osjećanja, sopstvenih misli, strah ga je da živi svoj život, da bira, svega ga je strah. Ostaje mu samo da pati i osjeća se bespomoćno – kao da ništa ne može promijeniti, kao da „nije za njega“, „da ima najteži život i djetinjstvo“, „da bol nikada neće nestati“.

No, djetinjstvo je odavno prošlo, i vi više niste djeca. Često je od vašeg djetinjstva prošlo već 20 godina, a vi ništa niste uradili za sebe u tom vremenu. Nekad i 30 godina. Iako zamjerate roditeljima što vam u djetinjstvu nešto nisu dali – prošlo je 20 godina od tada, a vi i dalje ništa niste uradili za sebe. I sve stoji na istom mjestu.

Niste zavirili u sebe, niste upoznali sebe, niste naučili da podržavate sebe i budete ono što jeste. Niste naučili da koristite osjećanja. Niste naučili da volite, da budete. A sve to zahtijeva trud. A ne da vam se, mrzi vas, trošite vrijeme i energiju na gluposti, samo ne na svoj život.

Čovjek koji živi iz pozicije žrtve, sam sebe negativno procjenjuje, smatra se lošijim od drugih, poredi se sa drugima, stalno sebe kritikuje i obezvređuje. Ne želi da se bavi svojim razmišljanjem, da nauči da ga koristi. Takav čovjek živi u potpunom nezadovoljstvu sobom, sam sebe vrijeđa, guši, poriče, zabranjuje sebi da živi, da se mijenja, da se raduje, da osjeća, da bira, da voli, da diše slobodno, punim plućima, da bude ono što jeste, da se smije i raduje. Sve to je njemu "pod zabranom". Strašno mu je da govori, da izražava emocije i želje, da se otvori sebi i drugima, strašno mu je da gleda u oči, da šuti, da bude sam, da ostane sam, da kaže „ne“, čak i „da“. Svega ga je strah.

Sam sebi stvara osjećaj da je biti svoj među ljudima teško, sramotno, neizdrživo. I opet zbog toga pati. Ne zna svoje vrline, svoje snage i ne razvija ih. Ne zna kako da se poveže sa drugim ljudima. Ne može da povjeruje da ga ljudi mogu cijeniti, poštovati, da im može biti zanimljiv. Zato se brani od njih, skriva se, drži ljude na distanci, zamjera im, ne pušta ni sebe ni njih bliže. Jer bi tada mogli vidjeti njegovu pravu suštinu – i možda ga ne izaberu. Možda ne požele biti sa njim. I onda dolazi bol.

I stalno gleda u svoje slabosti, a ne vidi snage. Tako počinje da se osjeća manje vrijednim pored drugih. I to mu donosi ogromnu bol. Osjeća se „uskraćenim za vrline“. A ne razmišlja o tome da su i drugi ljudi od djetinjstva radili na sebi, razvijali se da bi te vrline i prednosti imali. Ali ne, čovjek koji živi kao žrtva, misli da je drugima sve dato tek tako (i to nepravedno), a njega je život zakinuo.

Ali u stvarnosti, svakog dana i svakog trenutka – on sam zakida sebe, jer ne radi na sebi i za dobro u svom životu. I osjeća se kao izopštenik. Kao da nikome nije potreban. A to je rezultat njegovog misaonog obrasca patnje – jer ne zna sebe, ne razumije ko je, ne prihvata svoju stvarnost, ne traži svoje jake strane, ne razvija ih, izbjegava ljude i komunikaciju sa njima i ne razvija vještine za izgradnju zrelih i zdravih odnosa. Veza sa drugima se prekida i čovjek se osjeća usamljeno.

Sve počinje iznutra – iz našeg negativnog doživljaja sebe, svijeta i drugih ljudi. Kod većine ljudi na prvo mjesto dolaze anksioznost, uvrijeđenost, ljutnja, patnja, bol. Ljudi žive uronjeni u vlastite rane, patnju, prošlost, zamjeranja, bijes, iritaciju, izolaciju. Zaboravljaju staviti na prvo mjesto svoju sadašnjost, u kojoj mogu živjeti na razne načine. A izbor je uvijek njihov – šta će izabrati.


​(Pripremila: Martina Petruhin
www.uniqorner.com)

©Copyright