Nagomilani bijes i stres se najbolje izbacuju treningom i sportom

Kada se čovjek suoči sa tuđom snagom i vlastitom nemoći, stres ga udari takvom snagom da mu se čini da mu se živci pretvaraju u napete žice, njegova duša ne može izdržati i zamrzava se, kao uplašeni zec.

Nema kuda ni bježati ni boriti se, a ostaje samo jedno: da padne u obamrlost, da se povuče i sakrije se od svijeta. I u ovom stanju može provesti godine. Život, umjesto da ide naprijed, počinje da kruži oko ove boli.

Sva energija u čovjeku ide na to da se ova bol zadrži unutra kako se ne bi "rasula" i kako se čovjek ne bi potpuno podijelio (a to se onda zove PTSP – posttraumatski stresni poremećaj).

Ovo stanje u kojem se čovjek nalazi, a to je stanje potisnutog bijesa i stresa, tjera osobu u ćošak i ostavlja pukotinu u životu osobe. Spolja se čini da osoba živi: obavlja obaveze, ide na posao, smiješi se poznanicima. Ali drugi dio nje ostaje zaglavljen tu, baš na tom mjestu koje boli, u godinama kada se sve to dogodilo, ne znajući i ne vjerujući da je noćna mora odavno prošla. I bolna sjećanja, poput upornih duhova, iznova i iznova se podižu, povređujući dušu. Ovdje imate flešbekove i napade bola koji iskaču kao tkivo sa stare rane, uvijek iznova.

Prvi problem je „zamrzavanje“. Ljudska psiha ima tri komande - "napadni", "bježi" ili "zamrzni se", i u strahu će uvijek izabrati jednu od njih. Ako nema kuda da pobjegne, a takođe je nemoguće uzvratiti, psiha se „zamrzava“. I tako čovjek može provesti mjesece, pa čak i godine. Nije u stanju da se odbrani od novih pretnji i gubi sposobnost da uživa u životu, kao da je neko svu njegovu radost zaključao u staru škrinju i bacio ključ u okean.

Drugi problem: Kada je prijetnja životu stvarna i probija srce žrtvi kao čekić kroz staklo, ličnost se može podijeliti. Polovina nastavlja da živi najbolje što može, dok je druga polovina zaglavljena u vremenu i mjestu gdje je sve počelo. Toliko je čvrsto zaglavljena da ni ne shvata da je noćna mora gotova. 

Problem treći: Ako stres iznenadi osobu, njena psiha preuzima "kontrolu" drevnog mozga, koji samo zna kako da emocionalno reaguje. Racionalni um nema vremena da obradi i probavi sve te događaje, a trauma ostaje kao nedovršena slika koja stalno traži četkicu i platno da je dovrši. Ako ne riješite ovaj nered, psiha će uvijek iznova reprodukovati situacije u kojima je život ponovo ugrožen. Kao rezultat toga, čovjek se ne rešava nevolje, već svaki put se opeče na istu vatru.

Dakle, osoba u ovom stanju nema vremena za nove ciljeve i dostignuća. Osoba se vrti oko traume i ne može pobjeći od svoje prošlosti. Sva njena snaga se troši samo da spriječi ovo bolno sjećanje da u potpunosti zavlada njenim umom.

Kako sport razbija ovaj začarani krug
Jedna od najtužnijih posljedica traume je vječita pomisao žrtve da je ona sama kriva: „Nisam se dovoljno opirala“, „Nisam učinila sve što sam mogla“. Ovaj začarani krug samookrivljavanja je viktimizacija. Sportovi, posebno različiti vidovi rvanja, stvaraju siguran prostor u kojem čovjek može prekinuti ovaj začarani krug. Osoba kroz sport po prvi put shvata da više nije bespomoćna i da se više ne mora bojati.

Sport vraća čovjeku ono što je odavno izgubio – vezu sa svojim tijelom. Oni koji su prošli kroz vlastitu nemoć savladani nemilosrdnom moći drugog često se osjećaju kao izgubljena teritorija koja nema svog vlasnika. A sport pomaže da se to „vlasništvo“ vrati, da se shvati da je čovjek gospodar sebe i svog tijela.

U čemu sve sport pomaže:

• Oslobađanje od internalizovane agresije.
• Izlaz iz stanja zamišljene smrti i potpune bespomoćnosti.
• Vraćanje osjećaja u sopstvenom tijelu i vraćanje osjećaja sigurnosti i kontrole nad svojim životom i sudbinom.

​Idealan spoj: sport i psihoterapija
U idealnom slučaju, sport i psihoterapija treba da idu zajedno, kao šećer i kafa – jer daju i snagu i bistrinu. Sport daje mogućnost čovjeku da "oduši", ali to nije dovoljno da "pokupi i sastavi komadiće duše" koja je patila. Tu u pomoć priskače psihoterapija koja ima svoje zadatke.

Prvo, psihoterapija pomaže osobi da prihvati traumatično iskustvo i riješi ga se. Poput narednika sa novim regrutima, terapeut jasno daje do znanja da se to kroz šta osoba prolazi može razumjeti – ono "strašno" se može shvatiti, preraditi i osloboditi. U bezbjednom okruženju, čovjek može da se prisjeti svega što mu se desilo i konačno to "zatvori" kao proživljenu stvar. Kada se ovaj proces pokrene, psiha više ne treba da se iznova nalazi u situacijama u kojima prijeti opasnost, pokušavajući da reprodukuje staru bol. Sama potreba za ponovnim proživljavanjem traume nestaje, a osoba, kako kažu, „izalazi iz začaranog kruga“.

Drugo, psihoterapija vraća osobi njen integritet. Vidite, naša ličnost je suptilna stvar, kao delikatan uzorak na porcelanskoj šolji. U traumi, jedan dio ostaje zaglavljen, kao muva u ćilibaru, u tom strašnom trenutku. Psihoterapija pažljivo bira i spaja te fragmente i osoba ponovo postaje cjelovita, puna snage i sposobna da raste i razvija se. Tek tada može zaista ići ka svojim ciljevima, a ne samo pokušavati da se ne raspadne.

I konačno, psihoterapija pomaže osobi da shvati da nije kriva za ono što joj se dogodilo. Uradila je sve što je mogla i kako treba. Sa ovom spoznajom, nestaje težina krivice koja ju je opterećivala poput ogromnog kamena na grudima. Čovjek konačno može duboko udahnuti i nastaviti živjeti, znajući da nije odgovoran za ono što mu se dogodilo.

Naravno, teretana je odlično mjesto za izbacivanje starog i potisnutog bijesa, posebno kada imate siguran prostor gdje možete biti aktivni. Ali, ne mora samo teretana - možete se baviti sportom i vani, u prirodi. No, da biste u potpunosti izliječili, morate ići dublje. Stoga je najpouzdanija kombinacija sport i terapija. Sport pokreće krv i vraća samopouzdanje u vaše tijelo, a terapija konačno oslobađa psihu od starih tereta, čineći je poput prazne ploče spremne za novi početak.

​
Renata Bondarenko, psiholog i psihoterapeut
www.uniqorner.com)


©Copyright
NIJE DOZVOLJENO KOPIRANJE NASLOVA, TEKSTA, NITI DJELOVA TEKSTA I PRENOŠENJE NA DRUGE VEBSAJTOVE