Naučnici su prvi put utvrdili šta osoba vidi u trenutku smrti

Smrt je, vjerovatno, jedini događaj koji očekuje svakoga od nas, ali koji pritom ostaje najveća misterija čovječanstva.

Možemo satima raspravljati o crnim rupama ili osvajanju Marsa, ali mnogo više nas zanima pitanje šta se događa u posljednjoj sekundi, kada srce stane.

Mnogi istraživači pokušavaju razumjeti: postoji li svijest u prelaznom trenutku između života i onostranog svijeta? I na šta više liči proces umiranja – na polagano uspavljivanje ili na postepeno nestajanje u ništavilu?

Dugo vremena nauka je zaobilazila ovu temu, smatrajući je područjem filozofa i mistika. Ali nedavna otkrića u oblasti neurofiziologije doslovno su preokrenula predstave o posljednjim trenucima života. Po prvi put u historiji naučnicima je uspjelo zabilježiti šta čovjek vidi i osjeća u trenutku smrti.

Fiziologija odlaska: šta se dešava s tijelom?
Prije nego što pređemo na senzacionalne podatke, važno je razumjeti kroz koje fizičke faze prolazi organizam. Kako objašnjava doktor Patrik Stil, specijalista za palijativnu njegu iz Odjela za palijativnu njegu jugoistočne regije države Viktorija, smrt je jedinstveno iskustvo za svakog čovjeka.

„To je mnogo više od običnih fizioloških promjena“, ističe ljekar. „Ličnost čovjeka, težina njegove bolesti, podrška porodice i prijatelja, trajanje neizlječive bolesti i duhovnost – svi ti faktori igraju važnu ulogu.“

Ipak, postoje i objektivni procesi.
„Normalan ritam disanja može se promijeniti“, objašnjava Stil. „Ponekad disanje postaje brže, a ponekad sporije. U posljednjim danima života mogu postojati periodi kada između udisaja prolaze duge pauze. Disanje takođe može postati bučno pred kraj života, što često više uznemirava okolinu nego samog umirućeg.“

Ali šta se događa iza kulisa tog procesa, u najtajanstvenijem organu – mozgu?

Slučajnost koja je postala senzacija
U februaru 2022. godine časopis „Napredna istraživanja u oblasti neuroznanosti starenja“ (SAD) objavio je istraživanje koje se trenutno proširilo svjetskim medijima. Međunarodna grupa naučnika (SAD, Kina, Estonija, Kanada) sasvim slučajno dobila je jedinstvene podatke.

Osamdesetsedmogodišnji pacijent, koji je bolovao od epilepsije, bio je priključen na elektroencefalograf (EEG) radi rutinskog pregleda aktivnosti napada.
Tokom procedure muškarac je iznenada doživio srčani udar i preminuo. Ali aparatura je nastavila raditi, bilježeći ono što kod čovjeka nikada ranije nije bilo zabilježeno – umiranje mozga.
Kao rezultat toga, naučnici su dobili petnaestominutni neprekidni zapis aktivnosti umirućeg mozga. To je bio prvi „snimak smrti“ u historiji.

Nalet prije tišine: šta je pokazao uređaj
Analiza podataka pokazala je nevjerovatnu sliku. Tokom trideset sekundi prije i trideset sekundi nakon zaustavljanja srca uređaji su zabilježili naglo povećanje aktivnosti specifičnih moždanih talasa – takozvanih gama-oscilacija.

Zašto je to toliko važno? Gama ritmovi su najbrže oscilacije mozga koje su kod živog i zdravog čovjeka povezane s višom nervnom aktivnošću:

• obnavljanje sjećanja (uspomena);
• meditacija i pojačana svjesnost;
• snovi;
• obrada informacija i svjesna percepcija.

Doktor Adžmal Zimar, neurohirurg sa Univerziteta u Luisvilu (SAD), koji je vodio istraživanje, pretpostavio je da ovo otkriće može služiti kao naučni dokaz fenomena opisanog u literaturi – kada čovjeku pred smrt cijeli život proleti pred očima.

„Kroz stvaranje oscilacija povezanih s obnavljanjem pamćenja, mozak možda reprodukuje posljednja sjećanja na važne životne događaje neposredno prije smrti, slično onome o čemu se govori u iskustvima bliskim smrti“, izjavio je naučnik.

On je primijetio da ovaj zaključak nosi ogromnu utjehu: „Iako su naši voljeni spremni napustiti nas, njihov um u trenutku smrti možda ponovo proživljava neke od najljepših epizoda svog života.“

Da li je to slično snu ili meditaciji?
Istraživači su stanje mozga umirućeg uporedili s dubokom meditacijom. Uprkos zaustavljanju srca i prestanku dotoka krvi, neuroni ne umiru trenutno.
Kao da „eksplodiraju“ posljednjom aktivnošću. To liči na to kao da mozak provodi završno „resetovanje“ ili „pregled arhive“.
Važno je napomenuti da su slične promjene primijećene i kod pacova u trenutku smrti, ali nikada ranije kod ljudi. Skeptici ukazuju na to da je pacijent bolovao od epilepsije i uzimao specifične lijekove, a uz to je smrt nastupila nakon povrede glave usljed pada, što je moglo iskriviti sliku. Ipak, ovo otkriće dalo je snažan podsticaj za daljnja istraživanja.

Potvrda drugih naučnika
Zanimljivo je da ovo nije jedino opažanje. Ranije je tim profesora Džima Bordžigina sa Univerziteta Mičigen otkrio da kod pacova nakon zaustavljanja srca mozak pokazuje znakove visokofrekventnih oscilacija.

A 2023. godine objavljeni su podaci drugog istraživanja u kojem su naučnici posmatrali četiri pacijenta u komi prije isključivanja s aparata za vještačku ventilaciju pluća.

Kod dvojice od njih nakon prestanka rada srca takođe je zabilježen nalet gama-aktivnosti u temporalno-parijetalno-okcipitalnoj zoni – području povezanom sa sviješću, snovima i vantjelesnim iskustvima.

Posljednje što gubimo jeste sluh
Osim pitanja „šta vidimo“ prije smrti, naučnici su otkrili i koje čulo posljednje prestaje raditi. Istraživanje kanadskih psihologa sa Univerziteta Britanske Kolumbije, objavljeno 2020. godine, pokazalo je: čak i u nesvjesnom stanju mozak umiruće osobe nastavlja reagovati na zvukove.
Pacijentima hospicija i zdravim ljudima puštana je muzika, pri čemu su upoređivani EEG pokazatelji. Signali moždane aktivnosti umirućih bili su identični signalima zdravih osoba.

„S umirućima treba razgovarati do samog kraja. Moguće je da im glasovi voljenih donose utjehu u posljednjim minutama“, zaključila je glavna autorica istraživanja Elizabet Blundon.

Naučna rasprava: kraj ili početak?
Naravno, nauka je još daleko od konačnih zaključaka. Kritičari s pravom primjećuju da se podaci jednog starijeg pacijenta s bolesnim mozgom ne mogu prenijeti na sve ljude.
Neki fiziolozi pretpostavljaju da je nalet gama-ritma samo agonija neurona koji umiru zbog hipoksije, a ne svjesno pregledanje „filma života“.

Oslobađanje dopamina i endogenog psihodelika DMT-a (koji se, prema nekim verzijama, proizvodi u epifizi) može stvarati haotične halucinacije.

Ipak, postoje i hrabrije teorije. Profesorica Marija Streme sa Univerziteta u Upsali (Švedska) predlaže matematički model prema kojem svijest ne proizvodi mozak, već je ona fundamentalno polje, poput gravitacije.

U tom slučaju smrt mozga nije gašenje svijesti, već samo gubitak prijemnika. Proces smrti ona poredi s talasom koji se vraća u okean.

Umjesto zaključka
Po prvi put u historiji imamo ne samo mistična svjedočanstva ljudi koji su preživjeli kliničku smrt, već i objektivne fiziološke podatke. Oni govore o tome da smrt nije trenutak, već proces.

A taj proces, sudeći prema obrascima moždane aktivnosti, možda uopšte nije strašan, već prije smiren, nalik uranjanju u duboka, prijatna sjećanja.

Možda nam priroda ili neka viša zamisao na rastanku daruju posljednji poklon – najbolje trenutke našeg života, koji se vrte pred unutrašnjim pogledom dok srce pravi svoj posljednji otkucaj.


​(Pripremio: Drago Lončar za www.uniqorner.com)

©Copyright