Ne očekujte pomoć od rodbine u starosti: 8 načina da ne zavisite od njih

​Nedavno je u našoj zgradi preminula komšinica. Imala je skoro osamdeset godina. Djeca žive daleko od nje, rijetko su je posjećivala. Na sahrani su stajali po strani, razgovarali o svojim poslovima, a onda brzo otišli.

Naveče mi je jedna od komšinica na klupi rekla: „Eto tako živimo — sve se nadamo na djecu, a na kraju ostanemo sami.“ Tada sam pomislio: zaista je tako, i što prije čovjek prestane računati na tuđu snagu, mirnije će mu proći starost.

I u mom životu je bilo mnogo situacija kada sam vidio kako se rodbina polako povlači, da kažem blaže — „sklanja u stranu“: neko zbog posla, neko zbog karaktera, a neko zbog svoje porodice. I sam sada shvatam: poslije šezdesete je bolje oslanjati se na ono što ti je pod kontrolom, a ne na obećanja ili lijepe riječi.

Evo osam tačaka koje možda neće učiniti da budete okruženi pažnjom rodbine, ali će vam dati sigurnost da dostojanstveno živite — bez moljakanja i zamjeranja.

1. Finansijska potpora
Penzija kod nas rijetko koga obraduje. Meni, recimo, jedva pokrije režije, hranu i sitne troškove. Ali još u pedesetoj godini počeo sam odvajati mjesečno na štedni račun — sitnica, reklo bi se. Za deset godina skupilo se nešto za crne dane. Ti novci su me jednom spasili kad sam završio u bolnici i trebao lijekove kojih nije bilo u ambulanti.

Moj komšija je cijeli život govorio: „Šta da štedim, djeca će pomoći.“ Na kraju — djeca u dugovima, a on u osamdesetoj pozajmljuje od komšija do penzije. Tužno.

2. Naučiti osnovne vještine u kući
U januaru mi je procurila česma. Majstor mi je rekao: „Dolazim za tri dana.“ Za to vrijeme bi mi kuhinja već potpuno poplavila. Dobro da sam ranije naučio mijenjati gumice i sklapati slavinu. Isto je i sa odjećom — zašiti dugme, podvrnuti pantalone. Sitnice, ali oslobađaju od troška i čekanja tuđe pomoći.

3. Minimum dugova
Jednom sam uzeo kredit — za renoviranje. Jedva sam ga otplatio. Od tada sam se zakleo da više ne posuđujem ni od ljudi ni od banke. Dug znači da živiš današnjim danom, a plaćaš za juče. U starosti taj teret postaje posebno težak.

4. Čuvati zdravlje, koliko je to moguće
U apoteci često čujem: „Djeca bi mi pomogla, ali imaju svoje troškove.“ A mnogo bolesti se može odgoditi ili ublažiti. Ja, na primjer, sam prestao jesti kobasice i prženo pred spavanje, počeo sam hodati barem 40 minuta dnevno. Nisam sportista, ali mi je pritisak prestao skakati. Što manje boluješ — manje zavisiš od lijekova i tuđih para.

5. Imaj svoje društvo
Usamljenost pogađa jače nego bolest. Vidio sam kako žene, izgubivši krug prijatelja, počnu zvati djecu po pet puta dnevno, tražeći pažnju. Na kraju budu i djeca nervozna, i one nesretne.
Trudim se održavati krug poznanika — igram šah sa komšijama ispred zgrade, ponekad pozovemo komšije na čaj. Najvažnije je imati s kim progovoriti riječ, da se sva pažnja ne svali na jednu osobu.

6. Uređen dom
Što manje krša, lakše se živi. Moja bivša žena voljela je skupljati „za svaki slučaj“ stare novine, lonce bez poklopaca, tegle. Sad shvatam da nepotrebne stvari samo izvlače snagu. Ostavio sam samo ono što koristim. To štedi vrijeme za čišćenje i olakšava život ako se mora seliti.

7. Čuvati dokumenta u redu
Nedavno je poznanici umro muž, a ona nije znala gdje su papiri od stana. Morala je sve preko suda sređivati. Ja sad sve dokumente držim u jednoj fascikli, jasno obilježenoj. Tamo je i testament, kopija pasoša, papiri od stana. To olakšava život i spašava od gužve i svađa ako mene ne bude.

8. Imati krug ljudi van porodice
Moja komšinica koja ima 72 godine, svake nedjelje ide u klub nordijskog hodanja. Kaže, tamo ljudi svih uzrasta, ali najbitnije — isti interes. Kad ti je cijeli svijet samo porodica, svaka pauza u komunikaciji izgleda kao tragedija. A kad imaš prijatelje po interesu, život je širi i mirniji.

Vlastite navike — kao sidra
Svako jutro skuham kafu i čitam novine. To je moj ritual, daje smisao danu. Kad ti se cijeli život vrti oko tuđeg rasporeda, lako se izgubiš. Vlastite navike te drže na površini.

Umijeće radovanja malim stvarima
Lav Tolstoj je pisao: „Prava sreća je u miru duše.“ Radost ne dolazi uvijek od ljudi — češće od sitnica. Vidio sam jutros kako je čistač lijepo počistio sve staze od lišća — i odmah mi se popravilo raspoloženje.

Previše sam puta vidio kako starije osobe pretvore svoju djecu u jedini izvor nade. A poslije se gorko kaju što se te nade nisu ispunile. Život uči: što manje očekuješ od drugih, to više dobiješ.

Jer, kako je govorio Marko Aurelije: „Sreća tvog života zavisi od kvaliteta tvojih misli.“ A misli čovjeka koji živi svojom glavom uvijek su čvršće od misli onoga ko čeka pomoć.


(Drago Lončar za www.uniqorner.com)

©Copyright