Ne odgađajte svoje snove, život prebrzo leti i sjutra možda bude kasno za sve

Ovo je stara priča. Dosta vremena je prošlo od tada. Ali vrijeme je značenje i poruku ove priče samo učinilo jasnijima. ​

Sredovječni par odlučio je otići na more. Išli su samo jednom na more kad su bili mladi, a onda nije bilo dovoljno vremena za ponovni odlazak. Slali su kćer i sina u kampove na moru, ali oni nisu mogli poći. Mnogo su radili. Živjeli su na selu: vrt, poljoprivreda, stoka. Bio je to život prepun briga. Žena je radila kao medicinska sestra, muž je radio kao vozač.

Djeca su odrasla i počela živjeti odvojeno, sa svojim porodicama. I tako su se ovi roditelji spremali da sami pođu za put i ponovo vide more. Počeli su tražiti jeftine paket aranžmane, izvadili su pasoše i svake večeri poslije posla gledali fotografije hotela gdje bi mogli odsjesti. Bilo je zanimljivo i uzbudljivo. Posmatrali su hotelske sobe, „zvjezdice“ hotela, šta je uključeno, čitali recenzije... Dosta su pričali o svemu, pomalo se prepirali, ali sve u svemu, iščekivanje puta ih je veselilo i popravljalo im raspoloženje. I uštedili su novac za put. A onda je žena jedne večeri rekla svom mužu: "Gdje uopšte da odemo? Cijelo ovo putovanje mi se nekako čini besmislenim. Kome ćemo ostaviti farmu? Budimo pametni. Zašto se ne bismo mogli opustiti u svojoj bašti ili uz ribnjak dok pecamo ribe, kao i obično? Biće nam lijepo i kod kuće. A novac ćemo dati našem sinu koji treba da kupi stan. Bolje je njemu da pomognemo. Možemo poći na more neke druge godine."
Njen suprug se složio. To što je ona rekla je, naravno, imalo više smisla. Zašto davati toliko novca za dvije nedelje odmora negdje daleko, bolje ga je dati njihovom sinu.
A onda je žena izašla u dvorište i vidjela sljedeći prizor: njen muž sjedi na kladi pored gomile drva i plače. Kakav užas i sramota; odrasli sjedokosi muškarac sjedi na balvanu i plače kao mali dječak! Suze mu teku niz naborane obraze. Nije mislio da će njegova žena vidjeti. Otišao je u drugi kraj dvorišta, do gomile drva, i sjeo tamo. I, zamislite, plakao je. Toliko je ostario, pomislila je njegova žena, i plače kao malo dijete. Ali zašto plače?
Plakao je zbog svog propalog sna. To je sve. Nije plakao zbog novca, ne zbog ogorčenja prema ženi ili sinu, ne, naravno. Plakao je zbog svog sna. Njegov san je bio da bude pored palmi, pored mora, da vidi egipatske sfinge...njegov životni san je bio da ode za Egipat i na more.  A njegov život je život koji se neumoljivo završava. 
Žena se tiho vratila u kuću i takođe je počela da plače. Zatim je kuhinjskom krpom obrisala suze, povezala kosu, odlučno izašla u dvorište i pozvala muža. Prišao je kao da se ništa nije dogodilo. Potom je čvrsto zagrlila muža i rekla mu da moraju poći. Treba posjetiti i egipatke sfinge i more, i palme, i vidjeti neobične vrste riba. Sve je odlučeno. Ona je iz straha rekla da joj se putovanje čini besmilenim. Iz straha da će potrošiti toliko novca, iz straha što mora ostaviti sve i otići. Ali sa njenim mužem nije strašno! Na kraju ga je molila da joj oprosti njen strah i kukavičluk, izvinjavala mu se. 
​Potom su odletjeli za Egipat, na more. I nisu požalili ni jednog trenutka. Bili su potpuno sretni i ove dvije sedmice i šest mjeseci prije puta. Uveče su gledali fotografije sa tog putovanja i uživali u sjećanjima. I rekli su da će ići ponovo. Jednog dana...

Ali nikada više nisu pošli: njen muž nije dugo poživio. Pozlilo mi je, i nekako se sve brzo desilo. To je tako u životu. Život je nepredvidiv i kratak. Dobro je da su onda otišli, zar ne? Dobro je da ga je žena razumjela. Odrasli takođe mogu zaplakati jednom u životu; to nije smiješno i nije sramota. I odrasli imaju svoje snove.
Mi stalno odgađamo naše snove. Iako postoji prilika da ih ostvarimo. Ako imate nešto novca, ako možete naći vremena, možete sebi priuštiti ne neku jeftinu supu, već veliki sladoled - skromnu, ali poželjnu poslasticu. Možete sebi kupiti nešto dobro. Možete poći na more!

Ali, većina ljudi se plaši da napusti svoj uobičajeni način života. I da potroše novac na sebe, na nešto što im se zaista sviđa. Nemojte se plašiti. Kupite sebi "parče sreće". I kupite ga svojim najmilijima. I podijelite to "parče" sa dobrim ljudima...Ovo je najbolje što sada možemo učiniti. Ako imate sredstava i vremena. Jer vrijeme prebrzo leti.

​
(Autorka: Ana Kirjanova
prevod i obrada: www.uniqorner.com)