Neki ljudi će koristiti sopstvene traume kao izgovor za to što su vas povrijedili

Ja sam osoba koja zna da sasluša ljude u nevolji i koja razumije kroz šta prolaze. Nije mi problem da pomognem, nije mi problem da budem rame za plakanje, nije mi problem da slušam i o najnegativnijim stvarima - jer razumijem da je ovaj život ponekad nefer i da ljudi pate.

I spremna sam da potrčim u nevolji, da bukvalno zanemarim svoju nevolju kako bih pomogla prijatelju, kako bih ga satima slušala i tješila. Moje razumijevanje je zaista veliko - ali i ono ima svoje granice. Ili bolje reći: izgradila sam svoje granice.

Ovo o čemu pišem je iz mog sopstvenog iskustva. 
Imala sam dugogodišnju prijateljicu, mogu slobodno reći da mi je jeste bila najbolja prijateljica. I nije mi smetalo to što konstantno na sebe navlači probleme jer nije adekvatno izliječaila svoje traume. Posmatrala sam je, bilo mi je žao. Znam kakav je to pakao i začarani krug kada upadaš iz jednog lošeg odnosa u drugi, kada konstantno tražiš sebe, kada dozvoljavaš da te ljudi tretiraju loše, jer si još kao dijete žrtva svega toga, pa ne znaš kako da se izvučeš, kako da se izboriš i zauzmeš za sebe. Željela sam pomoći.
I sve je nekako izgledalo podnošljivo, dok moja drugarica nije krenula da meni radi stvari koje nisu bile nimalo lijepe, jer zaboga, previše sam dopustila, pa je mislila da ću stalno opraštati.
Izdaja je nešto najgore što možete doživjeti od bliske osobe kojoj ste bezuslovno vjerovali, i zaista boli što će neko iskoristiti vas kao žrtvu za svoju prolaznu korist, jer u nekom trenutku nije želio da razmisli i drugačije postupi - jer mu je bilo lakše da vas povrijedi i izda nego da zatraži stručnu psihološku pomoć i rešava svoje probleme iz korijena.

Kada doživite izdaju od bliske osobe na svim nivoima, bude vam žao, ali proradi i u vama ljutnja i bijes, bijes zbog počinjene nepravde i zbog toga što ste neozbiljno shvaćeni, uzeti zdravo za gotovo, što vam je vraćeno zlom za dobro. I što vaši savjeti nisu saslušani, a davali ste ih stalno.

Nisam znala da mi drugarica zavidi svo vrijeme, jer je mislila da je moj život bolji od njenog. Htjela je imati moj život, a odbaciti svoj. Ali, ne možemo postati neko drugi iz čistog nezadovoljstva sobom i gazeći preko drugih - moramo raditi na sebi i svojim potencijalima. Neki ljudi ne žele da rade na svojim potencijalima, žele ono što neko drugi ima, žele to brzo i beskrupulozno. Izgradnja sebe traje dugo, maltene cijeli život. Šta dobijaš time što ćeš nekome zabosti nož u leđa zarad kratkotrajnog zadovoljstva i užitka?

Neću ovdje detaljisati o počinjenim lošim djelima s njene strane (za koja nisam znala do poslednjeg), jer to bi se zaista odužilo, ali kada sam je pitala zašto je neke stvari uradila, njen odgovor je bio: "Ja sam ipak imala velike traume, imaj razumijevanja, a ti nisi". Ovo je rečenica koja mi i dan danas odzvanja u glavi i bila mi je nauk za ubuduće. Pravdala se svojim disfunkcionalnim djetinjstvom, svojim traumama u odnosima, "nepravdom" koja joj je stalno činjena...i sve sam mogla skapirati, ali ne možeš činiti nepravdu drugome zato što si je ti doživio. Ne smiješ, gubićeš ljude kojima je zaista stalo do tebe, "skakaćeš sebi u stomak".

Drugarica nikada nije znala kroz šta sam ja prolazila, jer ja nisam imala kome da se povjerim, nije znala za moj pakao, za moje borbe i "vađenje sebe iz mrtvih". To niko nije znao, držala sam za sebe, ali hoću da kažem da sam i ja imala životno prijeteće izazove, i morala sam ih sama rešavati, sama sa sobom, a ne preko drugih. 
Nisam joj ništa odgovorila, nisam se pravdala, nisam pokušavala da objasnim išta, samo sam znala da je kraj našem prijateljstvu. O čemu bih inače više pričala? Ja sam konstantno bila uz nju u teškim trenucima, ispričala sam sve što se ispričati može. Nije preostalo ništa nego da se pokupim i odem nečujno i zauvijek okončam naš odnos.

Poenta svega ovoga što sam ispisala je da postoje ljudi koji su svjesni da im treba liječenje sebe, da im treba stručna pomoć, da im treba drugačiji pristup životu, da im treba ogromna promjena sebe, ali neće odabrati taj put - već će se liječiti preko vas, a vi nećete ni znati na šta su sve spremni, samo zato što ste bliski s njima i što im vjerujete. I vjerujte mi, ovo može biti i dugogodišnji prijatelj.
Često naglašavam onu moju rečenicu "danas je sramota ne poći kod psihologa", jer svako ima psihičke probleme s vremena na vrijeme. A neko ima psihičke probleme još od djetinjstva i treba mu terapija, treba mu liječenje. 
Ne možemo više živjeti sa onim "povrijeđeni ljudi povređuju druge". I nikako to ne možemo pravdati. Ne možemo im opraštati. Moja deviza od sada je "povrijeđeni ljudi treba da se liječe". Ja ću im i dalje pomagati, ali moje granice su sada mnogo čvrste.
Neću nikome od "povrijeđenih" dozvoliti da opet povrijedi mene.
​

(PIŠE: JADRANKA BOGDANOVSKI ZA WWW.UNIQORNER.COM)

​©Copyright
NIJE DOZVOLJENO KOPIRANJE NASLOVA, TEKSTA, NITI DJELOVA TEKSTA I PRENOŠENJE NA DRUGE VEBSAJTOVE