Nije sramota poći kod psihologa ili psihijatra - sramota je liječiti se preko drugih

Postoji jedna rečenica koja kruži tiho, kao šapat kroz balkanske domove, kao opomena koju niko ne izgovara naglas, ali je svi osjećaju:
"Nisi valjda lud(a) da ideš kod psihijatra?"

Ova rečenica je postala svojevrsna stigma, glas kolektivne zablude koji nas tjera da patnju gutamo, tugu skrivamo, a bol zakopavamo duboko – sve dok ne počnemo "liječiti se" preko drugih ljudi: partnera, djece, prijatelja, kolega.

U ovom članku govorimo o toj tihoj epidemiji – o kulturi sramote, o tabuima oko mentalnog zdravlja i o tome kako pokušaj da se "ne pokazujemo slabi" vodi do toga da povređujemo sve oko sebe. Jer, nije sramota potražiti pomoć. Sramota je nanositi bol ljudima koje volimo – samo zato što odbijamo da zacijelimo.

Mentalno zdravlje – nevidljiva rana
Kada slomimo ruku, idemo kod doktora.
Kada imamo temperaturu, tražimo lijek.
Kada nas boli glava – uzimamo tabletu.

Ali kada nas boli duša? Kada ne možemo da dišemo od anksioznosti, kada se mjesecima ne možemo nasmijati, kada danima ne ustajemo iz kreveta, kada paničimo bez razloga, kada izgaramo na poslu, kada plačemo noću u tišini...
Tada – ćutimo.
Stidimo se.
Uvjereni da ćemo „proći sami kroz to“, da „nije tako strašno“, da „ima i gorih“.
Zaboravljamo najvažnije: psihička bol je jednako stvarna kao i fizička. I zaslužuje liječenje.

Zamjena terapije – ljudi koji nesvjesno postaju naši terapeuti
Kada ne idemo kod stručnjaka, najčešće se desi sljedeće: počinjemo se "liječiti" preko ljudi koji to nisu tražili.

Tada:

• Iskaljujemo svoje frustracije na partneru.
• Kontrolišemo svoju djecu da bismo izliječili vlastite traume.
• Manipulišemo emocijama najbližih jer ne znamo drugačije da volimo.
• Ismijavamo druge jer se duboko u sebi osjećamo bezvrijedno.
• Postajemo pasivno-agresivni, kritični, ljuti – bez stvarnog povoda.

Jer sve ono što nismo proradili – pronađe put da izađe. A često izađe kao emocionalno nasilje. Ili šutnja koja guši. Ili bijes koji razara porodicu. Ili posesivnost. Ili neprestana potreba da budemo u pravu.

Tako povređeni ljudi – povređuju druge.

Zašto nas je sramota tražiti pomoć?
1. Zato što smo učeni da budemo jaki.
„Stisni zube.“
„Nema plakanja.“
„Nisi dijete.“
Takvi savjeti nas uče da potiskujemo emocije umjesto da ih procesuiramo. I tako gradimo generacije ljudi koji izgledaju stabilno – ali pucaju iznutra.

2. Zato što okolina osuđuje ono što ne razumije.
Ljudi misle da je ići kod psihologa znak ludila. A zapravo, to je znak hrabrosti i svijesti o sebi.

3. Zato što imamo pogrešnu sliku o psihoterapiji.
Mnogi misle da će ih neko „osuđivati“, „uvjeravati da su nenormalni“ ili „dati im lijek i poslati kući“.
Istina je suprotna. Psihoterapija je siguran prostor u kojem konačno možeš reći ono što te boli – bez osude. Psihijatar ili psiholog su tvoji saveznici, ne sudije.

Zdrav um je osnov zdravih odnosa
Koliko puta si rekla: „Ne mogu više s njim/njom, guši me, truje me, nervira me...“
Ali koliko puta si pomislila:
„Možda ni ja nisam dobro? Možda i ja nosim nešto neizrečeno?“

Ljudi koji se ne suoče sa sobom, nesvjesno od drugih traže da ih „poprave“, „spasu“ ili „trpe“. A to nije ljubav. To je teret.

Zato je traženje pomoći – čin odgovornosti.
Ne samo prema sebi – nego i prema onima koje volimo.

Ko ide kod psihologa?

• Ljudi koji žele da razumiju sebe.
• Ljudi koji žele da prestanu da povređuju druge.
• Ljudi koji ne žele više da trpe.
• Ljudi koji ne znaju više šta da rade – i to priznaju.

Odlazak kod psihologa ne znači da si slab/a.
To znači da si dovoljno jak/jaka da se suočiš s istinom.

Kako prepoznati da ti treba pomoć?

• Imaš hroničnu tugu, nesanicu ili anksioznost.
• Osjećaš se emocionalno iscrpljeno bez jasnog razloga.
• Imaš probleme u vezama koji se stalno ponavljaju.
• Imaš nisko samopouzdanje i osjećaj bezvrijednosti.
• Imaš izlive bijesa koje ne možeš da kontrolišeš.
• Imaš osjećaj da se "gubiš" i ne znaš ko si.
• Osjećaš se kao da si na autopilotu – bez volje, cilja i smisla.

Ako se prepoznaješ – nisi sam/a. I nisi lud/a.

Za kraj: šta zapravo znači „liječiti se preko drugih“?

To znači da:

• Očekuješ od partnera da te spasi od tvoje prošlosti.
• Očekuješ od djeteta da popuni tvoju unutrašnju prazninu.
• Očekuješ od prijatelja da te „drže“ kad ti ne znaš gdje si.
• Očekuješ od svih da budu „nježni“ jer ti sam/a sebi ne znaš biti.
• A niko – NIKO – ne može da nosi ono što samo ti možeš izliječiti.

Zaključak: Od tuge se ne bježi. Ona se liječi
Dovoljno je. Dosta je više gutanja suza.
Dosta je više noći u kojima se praviš da si jaka.
Dosta je glume, lažnog osmijeha i tihe patnje.

Nije sramota poći kod psihologa.
Sramota je znati da nešto nije u redu – i čekati da neko drugi bude tvoj lijek.

Jer istina je jednostavna:
Ako ne izliječiš svoje rane – tvoje rane će upravljati tvojim životom.

I povrijedićeš najviše baš one koje najviše voliš.

Zato, umjesto da šutiš – progovori.
Umjesto da čekaš – kreni.
Umjesto da trpiš – zacijeli.

Ne zbog drugih.
Nego zbog sebe.


​(Pripremila: Renata Bondarenko, psiholog i psihoterapeut
www.uniqorner.com)

©Copyright