Onaj ko predugo čeka, najčešće ne dočeka

Čekanje i strpljenje jesu vrline. Mnogo toga se ne može postići odmah, sad i ovdje, već se čovjek mora skrasiti i sačekati.  No, postoji i drugi ekstrem, tj. oni ljudi koji su potpuno zanemarili sebe i svoje potrebe i čiji se život pretvorio u jedno dugo čekanje i iščekivanje. 

Kao što od nestrpljenja nema koristi, tako ni od previše čekanja i očekivanja takođe nema koristi. Morate početi da radite na sebi i upoznavanju sebe, kako biste bili ispunjeniji ili ostvarili nešto. 

Ako baš morate i ne možete nešto sami, zamolite druge ljude da vam pomognu umjesto da samo sjedite i čekate na pomoć. Neće niko doći upomoć, ako ne zatražite pomoć.
Ono što želimo imati, biti ili postići ne počinje u vanjskom svijetu nego prvo u nama samima.  Šta se dešava ako ne poznajete sebe? Šta ako se trudite da nešto uradite, a zanemarujete svoja osjećanja i ne istražujete svoje unutrašnje procese?Ne upoznajete dovoljno sebe. Život vam se počinje ponavljati poput istog filma svakog dana. Možda ste u drugačijem okruženju - različiti ljudi i enterijeri, ali monolozi u vama su uvijek isti.

UZALUDNO ČEKANJE
Jedna prijateljica se nadala da će jednog dana moći da se posveti sebi. Cijeli svoj život je proživjela kao podvig, neprestano se žrtvujući za druge. Nije marila za sebe, tuđe potrebe su uvijek bile na prvom mjestu. Mislila je da će joj djeca biti zahvalna i priznati njenu žrtvu, ali to se nije desilo. Navikli su da im majka bude takva.

Druga prijateljica je očekivala da će je njen sin nazvati, pitati je kako je i ponuditi joj pomoć. Ali rijetko je zvao i nije ponudio pomoć. Žena se uvrijedila i požalila se prijateljima. Onda je ponovo čekala i ponovo bila razočarana. Godine su prolazile, ali ništa se nije promijenilo.

Jedan čovjek je dugo čekao da drugi priznaju njegovu vrijednost i da ga primijete. Očekivao je to i od žene, očekivao od gazde, pa od djece. Nisu prepoznali njegovu vrijednost, postajao je sve sumorniji.

Godine su prolazile ovako, u frustraciji i nezadovoljstvu.  Nakon nekog vremena, shvatili su da su njihova očekivanja njihova stvar i njihova lična odgovornost i da samo oni mogu promijeniti ovaj scenario.

Prestali su čekati i počeli se više truditi oko sebe i svojih potreba.
Dakle, ono što želimo imati ili ostvariti počinje u našem unutrašnjem svijetu, a ne u spoljašnjem. Neće nam doči samo od sebe. U nama su sve želje koje potiskujemo, sve odbrane koje nas sprečavaju da budemo otvoreni prema sebi i drugima, svi strahovi koji ometaju našu aktivnost i parališu nas kao djecu koja zavise od drugog. Sve počinje tamo - u nama.

I što manje želimo da znamo o tome (odnosno o sebi), to će nam se život biti poput lošeg filma koji se ponavlja svakog dana, a mi nećemo imati šanse da promijenimo scenario - ako se u potpunosti prepustimo čekanju.


(Pripremila: Renata Bondarenko ​za www.uniqorner.com)

©Copyright
NIJE DOZVOLJENO KOPIRANJE NASLOVA, TEKSTA, NITI DJELOVA TEKSTA I PRENOŠENJE NA DRUGE VEBSAJTOVE