Ono čemu se opirete opstaje, ono što prihvatite se transformiše

Naslov ovog članka je citat švajcarskog psihologa K.G. Junga, i to nije samo filozofska i psihološka igra riječi, već i uput kako da prestanete da se borite sa sobom.

Pokušajmo razumjeti zašto se borba protiv "unutrašnjih oluja" često pretvara u uragane, a mirno prisustvo u lijek za dušu.

Kada unutrašnja borba postane kavez
Otpor djeluje kao zamka. Zamislite: pokušavate da zaspite, ali što više pritiskate sebe mišlju „Moram zaspati“, san još više "bježi". Ista stvar se dešava i sa emocijama. Osoba koja se plaši sopstvenog straha (“šta ako poludim?”) nesvjesno ga hrani.

Izbjegavanje gužve, podzemne željeznice i društvenih kontakata zbog panike samo proširuje granice “opasne zone”.
Primjer: Osoba sa opsesivnim mislima o tome kako može povrijediti bliske ljude provodi godine pokušavajući da ih logikom „isključi“. Ali što se žešće svađa sama sa sobom, to glasnije zvuči unutrašnji glas: „Šta ako sam zaista sposobna za ovo?“

Kako se dešava transformacija?
Prihvatanje nije pristajanje na bol, već odbijanje da se borite protiv onoga što već postoji.

1. "Sada je sa mnom"
- Anksioznost: Umjesto "ne bi trebalo da se tresem" kažite (priznajte sebi) "da, ruke mi se tresu, disanje mi se ubrzava. Ovo moje tijelo pokušava da me zaštiti".
- Depresija: Umjesto „Moram se sabrati“, recite sebi „Teško mi je, i to je normalno. Mogu sebi priuštiti dan bez ulaganja previše napora“.

2. Dijalog umjesto potiskivanja
Kada patite od hronične samokritike ("Nisam dovoljno dobar"), ne pomaže poricanje, već pitanje: "Šta ovaj dio mene želi? Možda traži odmor ili podršku?" Ovaj pristup ublažava "unutrašnje ratove", čak i ako su uzrokovani traumom koja se godinama skriva iza ljutnje ili obamrlosti.

3. Preusmjeravanje pažnje
Zamislite misli kao radio smetnje. Što više psujete buku, manje čujete muziku života. Na primjer, osoba s napadima panike koja, umjesto da se uplaši, kaže: "Da, srce mi jako lupa. Ali primjećujem kako lijepo lišće šušti na prozoru", mijenja fokus. Ne na silu, nego kao dijete poneseno igrom.

Kada otpor popusti, energija utrošena na borbu postaje gorivo za život.

- PTSP (postraumatski stresni poremećaj): Potisnuta sjećanja na traumu, poput zabranjene sobe, privlače noćne more. Ali kada osoba odluči: „Ovo je dio moje istorije, neću više zaključavati vrata“, traumatočne slike gube snagu. To više nisu "otrovni gasovi", već samo stare fotografije.
- OKP (opsesivno - kompulzivni poremećaj): Rituali (opsesivno pranje ruku, provjeravanje, misli koje stalno naviru) slabe kada se opsesija susretne sa radoznalošću: „Pitam se zašto moj mozak toliko insistira na brojanju koraka?“
- Granični poremećaj ličnosti: Akutni bol usamljenosti postaje povod za dijalog: „Osjećam se prazno. Možda bi trebalo da zavolim sebe umjesto da čekam da to neko drugi to uradi?"

Prihvatanje nije poraz
Ovo je prelaz iz uloge zatvorenika, koji udara glavom o zidove, u ulogu posmatrača koji proučava svoj zatvor i iznenada primjećuje: vrata nisu zaključana.
Primjer: Čovek koji je godinama bio ljut na roditelje zbog njihove hladnoće prema njemu, jednog dana kaže: "Da, nisu znali da me vole. Ali ne želim više da nosim ovaj bijes kao ogrtač." Mjesec dana kasnije, prvi put zove oca, ne iz osjećaja dužnosti, već da ga pita: „Kako ti je bašta?“

Šta je suština?
Prihvatanje je kao disanje: ne možete ga siliti, ali možete mu dozvoliti da "bude". To je vještina koja počinje malim koracima:
Primijetite kako vam strah steže grlo i recite: "Opet ti".
Dozvolite sebi da plačete a da to ne nazivate slabošću.
Hodajte kroz gomilu ljudi sa tjeskobom, ali ne mrzite sebe zbog drhtanja u koljenima.
Život ne zahtijeva da prestanete da osjećate bol, ali ne treba pogoršavati situaciju borbom. Kao što je Rilke napisao: "Ako me moji demoni napuste, bojim se da će i moji anđeli otići." Možda ih ne trebate tjerati - samo ih trebate prestati hraniti strahom.

​
(Pripremila: Martina Petruhin
www.uniqorner.com)

©Copyright