Ostvarenje nekog sna ne donosi uvijek sreću, već zna da nas puno košta

Jedna žena je otišla živjeti na more. Skorz na jug. Ovo je bio njen san: da živi pored mora, da joj stalno bude toplo. I morala je da uloži mnogo truda i dugo da čeka.

Žena je radila u jednom gradu na sjeveru. Tamo je rođena. Tamo je stekla obrazovanje. Tamo se udala, ali njen brak nije bio baš uspješan. Rodila je dvoje djece: sina i kćer, nakon čega se razvela.

Djeca su odrasla i osnovala svoje porodice. Razmišljala je kako su joj unuci sada mali, ali kako će joj nedostajati. Ali uvijek mogu doći i posjetiti baku na more. I baka će dolaziti kod njih. Štaviše, ovo je bio njen životni san: živjeti na nekom toplom mjestu, pored toplog mora.

Žena je morala prodati svoj stan i auto. I sa velikom mukom i strepnjom, kako bi kupila stan na jugu. A onda je trebalo kupiti namještaj i izvršiti popravke. Ali to nije ništa,razmišljala je - glavno je da se njen san ostvario! A žena je čak i plakala od radosti, stojeći na nasipu, gledajući u more. Toliko je željela more i toplinu.
Plata joj je bila mala i nije baš dobro prolazila. No, žena je bila spremna na ovo, iako je život bio težak. Cijene su bile visoke, voće skuplje nego na drugim mjestima. Ljudi su bili potpuno drugačiji. Bilo joj je nekako neobično. I bila je nesnosna vrućina. Sunce je nemilosrdno pržilo. Šef na poslu je bio previše grub i nepristojan. A naći drugi posao je bilo izuzetno teško. Prvo njene godine, a onda nije imala ni poznanike koji joj mogu pomoći u poslu. Nije bilo ni dobrih slobodnih radnih mjesta.

Žena nije imala ni puno prijatelja. Nije lako steći prijatelje u kasnijoj dobi. Nije imala ni automobil. I zaista nije imala kuda otići. A tek vrućina, nepodnošljiva vrućina. Nimalo prijatno za odmor. A onda usamljenost. U potpuno stranom gradu, sa kojim su bili povezani snovi i nejasne nade o sreći. More! Jug! Toplina!
I šta sada? Kako je pisao Čehov u "Duelu": "Sanjali smo jug. Stigli smo: bilo je jako vruće i pljačkaši bi nas mogli opljačkati. Nije sve onako kako sam maštao tokom zimskih večeri."

San je ovu ženu namamio u zamku. Žena je pozvala djecu i veselim glasom im govorila da je sve u redu. A uveče bi odlazila na nasip i prisilila bi sebe da uživa u moru i zalasku sunca. To je bilo veoma lijepo. Ovdje se turisti slikaju sa zalaskom sunca. Oni su sretni. Ali žena nije mogla pronaći sreću.
Ubrzo je oboljela od gripe i bila je hospitalizovana. Imala je visoku temperaturu. Nije imala od koga da traži da joj donese potrebne stvari. I tiho je plakala u jastuk: od samoće i očaja. Osjećala se kao da je zaboravljena u nekom ljetnjem kampu.

​Kako se sve ovo završilo? Prodala je stan uz ogromne gubitke i vratila se kući. Kupila je stan koji je bio manji i lošiji nego prethodni. Vratila se na prethodni posao. Zagrlila je svoju djecu i unuke. Otišla je sa drugaricom u kafić. Tako je bilo lijepo piti topli mirisni čaj i gledati snijeg ispred prozora. Tako je dobro biti sa voljenim osobama.

Njen san se bio ostvario po veoma visokoj ceni.
A onda joj je bivša školska drugarica napisala toplo pismo. I ona je živjela u ovom sjevernom gradu. I ona se bila vratila iz druge zemlje gdje je dugo radila. Vratila se kući. I tako je počela prepiska. A onda - topli susreti.

Žena nije požalila što joj se ostvario san koji ju je toliko koštao. Probala je i vidjela da to nije to. I bilo joj je drago što se vratila. Uspjela je da se vrati kući. Svojima. U toplinu svoga doma.
Jer toplina je tamo gde je ljubav. A ako nemamo more, a fali nam to plavo prostranstvo, imamo beskrajno nebo. Ono je uvijek tu iznad nas.

​

(Autorka: Ana Kirjanova
prevod i obrada: www.uniqorner.com)