Paralelni svjetovi i kako ih (navodno) možemo dodirnuti

Zamišljaš li ponekad da negdje postoji verzija tebe koja je napravila drugačiji izbor? Možda je otišla na drugi fakultet, preselila se u drugi grad, ostala u vezi koju si ti prekinuo…

Ideja o paralelnim svjetovima oduvijek je privlačila ljudsku maštu, od drevnih mitova do savremene kvantne fizike.
Ovaj članak istražuje šta su paralelni svjetovi, odakle dolazi ta ideja, koliko nauka ozbiljno razmatra njihovo postojanje, te kako ih (navodno) možemo dodirnuti — barem prema popularnim teorijama i iskustvima.

1. Šta su paralelni svjetovi?
U najširem smislu, paralelni svjetovi (ili alternativne stvarnosti) su hipotetički univerzumi koji postoje pored našeg, ali su odvojeni fizičkim, energetskim ili dimenzionalnim barijerama.

Mogu biti gotovo identični našem, s malim razlikama, ili potpuno različiti.

Ova ideja ima tri glavna izvora:

• Mitologija i religija — Hinduistički „lokas“, nordijska devet svjetova, ili hrišćanska ideja raja i pakla.
• Filozofija — Grčki atomisti (npr. Demokrit) raspravljali su o beskonačnom broju svjetova.
• Nauka — Teorije iz kvantne mehanike, kosmologije i astrofizike.

2. Naučni pristupi ideji paralelnih svjetova

a) Kvantna mehanika – Everettova „interpretacija mnogih svjetova“
Hugh Everett III je 1957. predložio da se svaki kvantni događaj ne završava jednim ishodom, nego se univerzum grana u sve moguće ishode (Everett, 1957). Prema ovoj teoriji, negdje postoji verzija tebe koja je jutros popila čaj, a ne kafu.

b) Kosmologija i beskonačnost svemira
Ako je svemir beskonačan, kombinacije čestica se negdje moraju ponoviti. Matematički, to znači da negdje postoji planeta gotovo identična Zemlji, sa tvojom „kopijom“ (Tegmark, 2003).

c) Strune i višedimenzionalni prostor
Teorija struna sugeriše postojanje dodatnih dimenzija koje nisu vidljive našim čulima (Green, Schwarz & Witten, 1987). Te dimenzije bi mogle sadržavati čitave svjetove „tik pored“ našeg, ali nedostupne običnoj percepciji.

3. Kulturni i umjetnički odjek
Filmovi i serije kao što su Interstellar, Doctor Strange, ili Everything Everywhere All at Once popularizirali su ideju skakanja između stvarnosti. U književnosti, Jorge Luis Borges u priči „Vrt račvajućih staza“ (1941) zamišlja knjigu koja sadrži sve moguće verzije događaja, što je metafora za paralelne tokove stvarnosti.

4. Kako ih (navodno) možemo dodirnuti
Važno je naglasiti: nema naučnog dokaza da možemo direktno stupiti u kontakt sa paralelnim svjetovima. Ipak, kroz istoriju su se pojavljivale tvrdnje i koncepti koji (barem na simboličan način) opisuju „dodir“:

​a) Lucidno sanjanje i snovi
Neki istraživači svijesti (LaBerge, 1985) sugerišu da snovi mogu stvoriti iskustvo „drugih verzija sebe“.

b) Kvantna „tunelovanja“
U kvantnoj fizici čestice mogu „preskočiti“ energetske barijere. Teoretski, neki futuristi (Tipler, 1994) nagađaju da bi napredne civilizacije mogle koristiti ove efekte za prelazak između dimenzija.

c) Mistična iskustva
U misticizmu različitih tradicija, postoji uvjerenje da meditacija, molitva ili rituali mogu otvoriti „vrata“ drugim stvarnostima. Tibetanski budizam, na primjer, opisuje „Bardo“ — međustanje koje može uključivati prelazak u druge ravni postojanja.

d) Tehnološke spekulacije
Naučnici poput M. Tegmarka i M. Kaku-a nagađaju da bi daleka budućnost mogla donijeti tehnologiju koja „mapira“ ili čak fizički povezuje alternativne svjetove (Kaku, 2014). Za sada, to ostaje u domenu naučne fantastike.

5. Psihološki efekat vjerovanja u paralelne svjetove
Vjerovanje da postoji „druga verzija mene“ može:

• Smanjiti žaljenje za propuštenim prilikama („negdje to već živim“).
• Podstaći kreativnost i maštanje.
• Otvoriti filozofska pitanja o slobodnoj volji i sudbini.

Međutim, ako se pretjerano oslanjamo na tu ideju, može umanjiti motivaciju da djelujemo u ovom jedinom svijetu koji znamo da postoji.

6. Zaključak
Paralelni svjetovi su istovremeno naučna hipoteza, filozofska enigma i kulturna opsesija. Bez obzira jesu li stvarni ili ne, oni nas tjeraju da preispitamo prirodu stvarnosti, naše odluke i granice ljudskog razumijevanja.

Možda ih nikada nećemo dodirnuti u fizičkom smislu. Ali na nivou misli, mašte i umjetnosti — dodirujemo ih svaki put kada se zapitamo: „A šta bi bilo da je bilo?“


REFERENCE ZA OVAJ ČLANA/ PREPORUKE ZA DALJE ČITANJE:
1. Everett, H. (1957). "Relative State" Formulation of Quantum Mechanics. Reviews of Modern Physics, 29(3), 454–462.
2. Tegmark, M. (2003). Parallel Universes. Scientific American, 288(5), 40–51.
3. Green, M. B., Schwarz, J. H., & Witten, E. (1987). Superstring Theory. Cambridge University Press.
4. LaBerge, S. (1985). Lucid Dreaming. Ballantine Books.
5. Tipler, F. J. (1994). The Physics of Immortality. Doubleday.
6. Kaku, M. (2014). The Future of the Mind. Doubleday.

​©Copyright