Povjerenje u Boga: zašto ono što je otišlo - nije tvoje, a ono što dolazi - biće bolje

U rukama si imao šolju. Godinama si pio iz nje, vjerovao da je to tvoj jedini izvor vode. A onda se ona jednog dana razbila. U očaju si: kako sada živjeti? Gdje naći vlagu za osušenu dušu?

A šta ako razbijena šolja nije kraj, već početak? Šta ako ti Bog namjerno izbija tu šolju iz ruku da bi ti konačno podigao pogled i vidio cijeli okean ispred sebe?

Zašto se držimo onoga što odlazi od nas
Čovjek je čudno biće. Može mjesecima patiti u toksičnoj vezi, godinama trpjeti posao koji ne voli, decenijama nositi uvrede u srcu – samo zato što se plaši samoće. Čini mu se: bolje poznata patnja nego nepoznata sreća.

Ali duša je kao rijeka. Ako je zadržiš branom straha, ustajaće, zamutiće se, počeće da trune. Tek kada brana pukne, voda ponovo dobija snagu, jasnoću, kretanje.
Pitanje za tebe:
Zašta nešto držiš u rukama toliko čvrsto, da čak ni bol ne može da ti otvori prste?

Božija matematika: zašto „minus“ često znači „plus“
Kao dijete, mrzila sam kada mi je majka čistila rane. Jod je pekao, ja sam plakala, otimała se. „Izdrži“, govorila je, „inače će da zagnoji.“
Tako je i u životu. Bog nam uzima ono što je već postalo naša duševna gangrena:

• Odnose koji su davno umrli, a mi se pravimo da su živi.
• Snove koji su postali kamen oko vrata.
• Uvjerenja koja nam ne daju da dišemo punim plućima.

Pokušaj sada:
Zatvori oči. Zamislі da baš u ovom trenutku Bog odlučuje šta da ti da umjesto onoga što si izgubio. Šta bi volio da dobiješ? Ne žuri s odgovorom.


Tri lekcije onih koji su već prošli kroz gubitke

Lekcija 1. Praznina nije grob, već hram
Nakon razvoda, jedna žena se godinu dana osjećala kao „spržena zemlja“. Dok jednog dana nije shvatila: ispražnjeno srce je kao prazan hram. Isprva se čini da tamo samo odjekuje tišina, ali u stvari – to je prostor za novo svetilište.

Lekcija 2. Kada se zatvore vrata – otvori se nebo
Jedan čovjek je izgubio posao koji je gradio 15 godina. Dvije godine kasnije rekao je: „Da nije bilo tog kraha, nikada ne bih otkrio da je moj pravi poziv – da podučavam djecu.“

Lekcija 3. Bog govori kroz tišinu
Najvažnije poruke ne dolaze kroz grmljavinu, već kroz šapat. Kada je jedna žena napustila svog partnera, on je prvi put nakon 10 godina čuo vlastite misli. Među njima je bila zaboravljena želja – da obiđe svijet.

Praktika: kako pretvoriti strah u vjeru (4 koraka)

Korak 1. Ritual puštanja
Napiši na papir ono za šta si se "zakačio" i što ti je teško pustiti. Spali to uz riječi: „Vjerujem u Tvoju mudrost.“ Neka pepeo raznese vjetar.

Korak 2. Dnevnik zahvalnosti za „gubitke“
Svake večeri napiši:
„Danas sam zahvalan što je ______ otišlo iz mog života, jer me to oslobodilo za ______.“

Korak 3. Meditacija „Prazne ruke“
Sjedni, ispruži dlanove ispred sebe. Zamisli da u njima držiš ono izgubljeno. Polako raširi prste. Šapni: „Prihvatam ono što mi je Bog spremio.“

Korak 4. Igra „A šta ako?“
Svaki put kad pomisliš: „Kako ću bez toga?“, dodaj:
„A šta ako zauzvrat dobijem nešto toliko predivno da to sada ne mogu ni zamisliti?“

Priča o dva vrta
Jednom su kod jednog starca došle dvije žene. Prva je plakala:
- Moj vrt je propao zbog suše!
Druga je ćutala. Starac je upita:
- A šta je s tobom?
- I meni je vrt uvenuo – nasmiješila se. – Ali sam primijetila da na zgarištu niče neka nova biljka. Odlučila sam da sačekam i vidim šta će izrasti.

Godinu dana kasnije, prva žena je i dalje nosila kofe do isušenog bunara. A u dvorištu druge cvjetalo je neviđeno cvijeće – ono čije sjeme je moglo da nikne samo nakon požara.

Tvoj red:
Kada si posljednji put doživio da se „suša“ u tvom životu pretvori u neočekivano cvjetanje? Ili možda baš sada stojiš na zgarištu, bojeći se da povjeruješ da je pod tvojim nogama – ne pepeo, već plodno tlo?

Zapamti:
Bog ne oduzima – on oslobađa. Ne uništava – već čisti prostor za hram tvoje nove sudbine.


​(Pripremila: Martina Petruhin
www.uniqorner.com)

©Copyright