Pravda gmiže, ali stiže - ma koliko spora, pravda je dostižna

Pravda "gmiže", "pravda sporo stiže", ovo je stari izraz. Svi znaju za bumerang, a slika pred umom izgleda ovako: čovjek je bacio bumerang, opisao je krivinu i bam! - vratilo se bacaču u čelo.

Pa mu se sve zvjezdice ukažu pred očima, kao u crtanom filmu. Ili u kompjuterskoj igrici. Ovo je asocijacija. Bumerang brzo leti. Ali život nije kompjuterska igra. A pravda dolazi polako, nepoznatim putevima, poput nekog hromog entiteta kojeg je loše djelo stvorilo, proželo energijom i materijalizovalo.

Svaka osoba, bez izuzetka, zna za tabu duboko u svojoj podsvijesti, odnosno zna za zabranu činjenja zla, program koji se u nas “usađuje” po rođenju. To se zove "moralni zakon", kako je napisao Imanuel Kant.
Onemogućavanje ovog programa znači prestati biti čovjek. Izgubiti pripadnost ljudskom rodu. Mnogi su tako izgubili pripadnost ljudskom rodu. Oni su predodređeni za potpuno uništenje ličnosti, ili bolje rečeno, uništili su sopstvenu ličnost. A nakon smrti, ono što ih čeka je ništavilo. Oni su već mrtvi na ovom svijetu, ali vrlo opasni, "hodeći mrtvaci" kao iz horor filmova. No, ne radi se ovdje o njima, već o onima koji rade loše stvari, a ostaju su među ljudima, sa ljudima, i pretvaraju se da ništa loše nisu uradili. Takav lukavi čovjek misli da je našao način da "zaobiđe" program zabrane činjenja zla. Takav čovjek razmišlja ovako: "Ovo što radim uopšte nije zlo. To je samo pametno i korisno ponašanje. A to što neko pati u isto vreme nije bitno. Važno je da se ja osjećam dobro."
U romanu Ostrvo s blagom, Bili Bons je u strahu čekao pojavu "pravdu koja gmiže". Napijao se se, urlao pjesme, brojao plijen, ali je živio u stalnom strahu. Niko nije znao za ovaj strah. A onda je pirat bio paralizovan i umro. Nisu mu trebala blaga. Tako živi osoba koja je počinila zlo. Jede kajganu i pileća prsa, pjeva pjesme, psuje i traži nešto od života. "Šepavi progonitelj" (pravda) je na putu. Hroma, spora, teška, ali će sigurno doći i naći onoga ko je učinio zlo. Ovako izgleda bumerang, a ne kao zakrivljeni štap koji brzo leti. Najgora stvar u vezi sa pravdom, ili kaznom za počinjena loša djela, je čekanje. A onaj ko je počinio neko zlo svakako ima očekivanja. Izgleda prilično sretno i uspješno. Ali dobro zna da ga ova spora pravda traži da mu sve odnese i nanese štetu. Pokušava da odagna loše misli i strahove, trudi se da bude veseo i sretan, čak se ponaša bahato i usiljeno. Ali strah živi u njegovoj podsvijesti. Mi vidimo samo vanjsku stranu, fasadu, prosperitetnu ljusku.
Pravda je spora, šepajuća, kako već rekosmo "ona gmiže". I niko ne zna kako se onaj ko je počinio zlo budi u strahu, živi u strepnji i svaki loš događaj u svom životu smatra početkom pravde i pravedne karme. 

Čak i ako je u pitanju neka manja nesreća. Osoba koja je počinila neko loše djelo se plaši. "Evo je! Počelo je!” – tako misli onaj ko je nanio zlo drugima. Ali kada dođe prava karma, istinska pravda, takva osoba je neće prepoznati. Takva osoba ne razumije vezu između njenih djela i pravde (kazne) koja je stigla. Sve shvata prekasno i ne može ništa popraviti. Ali bilo je dovoljno vremena za popravku - "hromoj odmazdi" je trebalo dugo da stigne do njega ili nje. Imali su dovoljno vremena da isprave ono što su uradili i promijene svoj život, iskupe se i barem nešto promijene na bolje. Zato je i onaj ko je počinio zlo kažnjen očekivanjem odmazde, odnosno, provodi život čekajući udarac pravde. Bumerang nije toliko strašan. Bam! - to je sve. A očekivanje spore i teško predvidljive pravde i kazne, koje čovjeku polako ali postojano dolazi, je nepodnošljivo. Ali tako loši ljudi žive. Oni se smiju, pjevaju pjesme, jedu i piju, broje novčiće, a sami čekaju pojavu spore pravde, pravde koja "gmiže, sli stiže". Ne vjerujte fasadi. Što je fasada sjajnija, to je veći strah.

(Autorka: Ana Kirjanova)