Za mnoge ljude, smrt voljene osobe je nenadoknadiv gubitak, nakon kojeg život izgleda besmislen.
Duboka tuga ponekad dovodi do očaja, pa čak i misli o samoubistvu. Jedan od razloga za takvu bol je vjerovanje da nakon smrti osoba zauvijek nestaje, prestajući išta osjećati, kao da više nije povezana sa nama. Ali je li ovo zaista istina?
Prije više od 40 godina, njemački fizičar Verner Šibeler (Werner Schiebeler) se zainteresirao za ovo pitanje. On je sugerisao da emocije živih - posebno tuga - mogu uticati na mrtve. Da bi testirao svoju hipotezu, naučnik je prikupio desetine dokaza koji potvrđuju ovu vezu. "Ne plačite za mnom": Mogu li nas mrtvi čuti? Šibeler je primijetio da čak i među sveštenicima postoji mišljenje da je smrt potpuno uništenje pojedinca
Jednom, u razgovoru sa jednim od njih, fizičar je čuo:
"Nema ništa strašnije od smrti. To je apsolutni kraj ljudskog postojanja pred licem Boga." Na što je Šibeler odgovorio: "Smrt je samo prelaz u drugi oblik postojanja. Ne nestajemo, već nastavljamo svoje putovanje u novom stanju, gdje se pred nama otvaraju drugi zadaci." Naučnik je tvrdio da je kontakt sa pokojnicima moguć pod određenim uslovima. Štaviše, naše misli i molitve mogu doprijeti do njih, uzrokujući radost ili patnju. NAUČNI I MISTIČNI DOKAZI 1. Istraživanje dr Rejmonda Mudija (Raymond Moody) Psihijatar i autor knjige "Život poslije života" opisao je slučajeve u kojima su umirući pacijenti tražili od svojih rođaka da prestanu moliti za njihov oporavak. Jedna takva priča dolazi od žene po imenu Joan: "Moja tetka, koja se dugo borila s bolešću, nekoliko puta je bila na ivici smrti. Nakon što se ponovo vratila u život, rekla je: 'Bilo mi je dobro tamo, ali vaše molitve mi ne dozvoljavaju da odem.'" Sljedećeg dana je umrla." 2. Poruka putem medija Krajem 19. vijeka, austrijski medij Marija Silbert (Maria Silbert) održala je seansu na kojoj se "pojavio" jedan nedavno preminuli čovjek. Rekao je svojoj majci: "Ne plači za mnom - tvoje misli me vežu za zemlju, sprečavaju me da krenem naprijed." Istinita priča Gertrude Raiš (Gertrud Reisch) Nakon objavljivanja članka "Vaša tuga će dirnuti mrtve", Šibeler je primio mnogo pisama. Jedno od njih je bilo od Gertrude Raiš, koja je svaki dan dolazila na grob svog muža, jecajući od tuge. Jednog dana slučajno je kupila časopis sa tekstom Šibelera i saznala da njena patnja muči njenog pokojnog muža. Žena je počela suzdržavati suze - i ubrzo je čula škripu vrata u praznoj kući. Naučnik je to shvatio kao znak: pokojnik je konačno pronašao mir. Kako se pravilno sjećati preminulih? Šibelerov savjet Fizičar nije pozivao na zaborav mrtvih, ali je dao važne preporuke:
Kako naša tuga utiče na one koji su preminuli? Iskren razgovor od srca do srca. Mnogi dugo razmišljaju o tome zašto gubitak voljene osobe tako nepodnošljivo boli. I nije samo to što ih nema – strašnija je pomisao da su zauvijek nestali. Ali šta ako to nije tako? "Ne plačite za mnom" - riječi koje se ponavljaju Već smo gore u tekstu pomenuli zanimljiv slučaj žena čija tetka na samrti doslovno molila rodbinu da prestanu moliti za njen oporavak. „Vaše molitve me drže ovdje“, rekla je. Sljedećeg dana je više nije bilo. Postoje desetine takvih priča. Mrtvi kao da osjećaju našu tugu i ona ih vuče nazad. Bol gubitka u doba skepticizma U savremenom svijetu, gdje nauka i tehnologija dominiraju duhovnim idejama, smrt se često doživljava kao biološki kraj. Međutim, neuropsiholozi i istraživači svijesti sve više dovode u pitanje ovaj stav. Dr Brus Grejson (Bruce Grayson), psihijatar na Univerzitetu u Virdžiniji i autor knjige "Nakon smrti: Kako naučnik istražuje iskustva bliske smrti", kaže: "Iskustva bliske smrti nisu halucinacije. To su stvarna iskustva koja mijenjaju ideju o svijesti. Mnogi pacijenti koji su se vratili iz "drugog svijeta" opisuju susrete sa preminulim rođacima i sposobnost da "čuju" molitve živih." Kvantna fizika i teorija "informacionog polja" Moderni fizičari poput Dr Roberta Lanze (autora teorije biocentrizma) predlažu:
Eksperiment 2022 (Sveučilište u Kopenhagenu): Naučnici su zabilježili abnormalnu moždanu aktivnost kod umirućih pacijenata - nalete koji podsjećaju na "posljednji nalet" svijesti. Ovo indirektno potvrđuje Šiblerovu ideju o prelasku u drugo stanje. Kada tuga postane most: Šta zaista znamo o povezivanju sa preminulima Mnogi ljudi su skeptični prema takvim stvarima. Kako se može reći "preminuli nas čuju"? Nauka sve objašnjava hemijom mozga i neuronima. Evo jedne priče koja navodi na razmišljanje. Jedan doktor je radio u hospicijumu. Ispričao je kako je njegova pacijentkinja, doslovno na ivici smrti, iznenada jasno rekla: "Reci mojoj kćeri da prestane plakati pred mojom fotografijom uveče. Teško mi je." I kćerka je zaista plakala pred njenim portretom svake večeri. Slučajnost? Može biti. Ali doktori akumuliraju sve više i više takvih "slučajnosti". Šta kažu oni koji su se "vratili"? Isti dr Brus Grejson, koji decenijama proučava iskustva bliske smrti, navodi nevjerovatne slučajeve. Ljudi koji su doživjeli kliničku smrt opisuju istu stvar:
Kvantna neobičnost: Jesmo li svi povezani? Ovo je ono što te zaista iznenađuje. Moderni fizičari poput Roberta Lanze kažu da bi svijest mogla biti fundamentalno svojstvo svemira, isto kao i gravitacija. A kada tijelo umre, ono jednostavno prelazi u drugo stanje.
A eksperimenti s kvantnim preplitanjem pokazuju da čestice mogu trenutno uticati jedna na drugu, čak i ako su raspršene na različite krajeve galaksije. Šta ako smo na neki sličan način povezani sa onima koje smo izgubili?
Iskustvo koje se ne može objasniti Jedan prijateljica je bila potpuni skeptik. Nakon očeve smrti, jednom je jasno čula njegov glas: "Prestani kukati, kćeri, saberi se". Istog dana je pronašla njegovu staru poruku sa gotovo istim riječima u knjizi koju nije otvorila godinama. Postoje milioni takvih priča. Mogu se pripisati činjenici da je "mozak toliko tužan", ali, ima li razloga za to? Kako onda pravilno tugovati? Ako pretpostavimo da je veza stvarna, tada dobijamo sljedeće:
Glavno je da ne idemo u krajnosti. Nema potrebe da pokušavate "prizivati duhove" ili sebi zabranjivati sjećanja. Naša ljubav - bez bolnog stiska - dopire do njih mnogo bolje nego očaj. Zaključak: život ide dalje Priče koje je Šibeler sakupio ukazuju na to da smrt nije kraj, već transformacija. Mrtvi ostaju povezani sa živima, a naše emocionalno stanje utiče na njih. Najbolje što možemo učiniti jeste da ih pustimo da odu sa zahvalnošću i vedrim mislima. Hvala što ste pročitali članak. Podijelite na društvenim mrežama, možda nekome pomogne. (Pripremio: Vanja Radivojević za www.uniqorner.com) ©Copyright
0 Comments
Your comment will be posted after it is approved.
Leave a Reply. |
|