Primjenjuj samo jedno pravilo u životu - i djeca će te poštovati i cijeniti

Ponekad, sjedeći u metrou ili posmatrajući porodice u kafićima, javlja se pitanje: zašto u nekim porodicama djeca gledaju roditelje s toplinom i poštovanjem, a u drugima se čuje razdraženost, provlači grubost, kao da je između bliskih ljudi izrasla hladna zidina? Naizgled isti roditelji, ista djeca, ali atmosfera je potpuno drugačija.

I svaki put se želi razumjeti: odakle ta razlika? Od čega zavisi hoće li se dijete odnositi prema majci ili ocu s zahvalnošću ili, naprotiv, s prigovorima, razdraženošću, pa čak i distancom.

Postoji jedno pravilo. Jednostavno i strogo. Poštujući ga, roditelji gotovo sigurno čuvaju poštovanje hijerarhije u porodici. Kršeći ga – rizikuju da sruše temelj odnosa.

Opasna iluzija prijateljstva
Danas se često može čuti rečenica: „Moja kćerka je moja najbolja prijateljica“, „Sin mi je kao brat“. Zvuči lijepo, čak dirljivo. Ali evo paradoksa: iza te lijepe slike vrlo često se krije buduća nesreća.

Psiholozi kažu: „Roditelj koji se pretvori u prijatelja, prestaje biti roditelj“. U toj misli sadržana je sva tragičnost situacije.

Prijateljstvo je ravnopravnost. Dvoje ljudi sjedi za istim stolom, svako ima svoja prava, svoje granice. Ali ravnopravnost u odnosu „roditelj–dijete“ briše onu tanku granicu na kojoj počiva poštovanje.

„Da bi se odgojilo dijete, ne treba se spuštati na njegov nivo, nego ga podizati“, govorio je Januš Korčak.
I u tome je suština: roditelj je figura na koju se dijete oslanja, a ne ona s kojom se „ravnopravno“ raspravlja o svemu i svačemu.

Zašto ravnopravnost ruši hijerarhiju
Prijatelju se može ispričati sve. Sa njim se može šaliti, zadirkivati, pa čak i dopustiti sebi ponašanje koje bi pored roditelja izgledalo čudno ili neprimjereno.
Zamislite: majka s kćerkom raspravlja o svojim vezama, žali se na ljubavnike. Ili otac vodi sina u banju i uči ga „muškim zabavama“ koje su same po sebi upitne. U početku se čini: kakva bliskost, kakva iskrenost. A u suštini – kršenje granice.

Hijerarhija se ruši. Dijete prestaje u majci vidjeti majku, a u ocu – oca. I umjesto poštovanja dolaze umor i ravnodušnost.

Kada se prijateljstvo pretvara u stapanje
U takvim porodicama djeca i roditelji kao da žive jednim životom. „Mi smo najbolje prijateljice“, govori majka i zove kćerku deset puta dnevno. Ili sin s ocem dijeli sve tajne, od odlazaka u bar do ličnih problema.

Ali vrijedi bolje pogledati: iza toga se prečesto krije usamljenost. Majka koja nije uspjela izgraditi odnos s muškarcem ulaže sve u kćerku. I kada ona odraste, majka nesvjesno čini sve da je ne pusti iz gnijezda.

Kćerka, umjesto da gradi vlastitu sudbinu, vuče za sobom majčin teret: strahove, uvrede, osjećaj dužnosti. Koliko je priča u kojima se žena ne usuđuje udati jer će „mami biti teško samoj“. Koliko muškaraca odgađa karijeru, bojeći se da će njihov uspjeh „pritisnuti“ roditelje.

„Roditelji su korijeni. Ali drvo treba rasti prema gore, a ne u zemlju“, govorio je Ekziperi.

Lični prostor i kršenje granica
Prava bliskost je onda kada dijete može povjeriti roditelju svoja unutrašnja previranja, ali pritom ostaje prostor u koji odrasli ne ulazi.
Djeca imaju pravo na greške, na eksperimente, na vlastiti put. Ali ako roditelj postane „prijatelj“, on više ne može zadržati okvir. „Pa ja tebi sve vjerujem, vjeruj i ti meni“, govore takvi roditelji, i u nekom trenutku djeca saznaju previše: o tuđim prevarama, kreditima, čak i intimnim detaljima.

I tada nastupa ta tačka u kojoj poštovanje nestaje. Jer se dijete susreće s roditeljem ne kao s osloncem, nego kao s osobom koja se sama ne snalazi.

Iluzija sreće
Postoje porodice u kojima su majka i kćerka iskreno uvjerene da su najbolje prijateljice, nerazdvojne. Ali vrijedi postaviti jednostavno pitanje: koliko su obje žene zaista sretne? I tu se otkriva istina: najčešće je to usamljenost udvoje.

Žena koja pedeset puta dnevno zove kćerku zapravo se boji ostati sama. Kćerka, naizgled slobodna, u stvarnosti nema pravo na vlastiti život. I eto ga – stapanje koje guši obje.

„Dijete treba otići od roditelja jednako prirodno kao što ptica izleti iz gnijezda“.
Ali ako je gnijezdo pretvoreno u kavez, ono neće poletjeti.

Primjer razornog scenarija
Majka se nije uspjela ostvariti u privatnom životu i prenijela je svu svoju ljubav na kćerku. Naizgled plemenito. Ali kćerka odrasta, pojavljuje se momak. I odjednom počinju pozivi: „On ti ne odgovara“, „Zar si me zaboravila?“ – a iza toga stoje tjeskoba, uvrijeđenost, ljubomora.
Rezultat je predvidiv: kćerka ne može izgraditi sretan odnos, jer je majka, koja je postala „prijateljica“, vuče nazad. A činilo se – ljubav, podrška, prijateljstvo.

Kada ravnopravnost ubija uspjeh
Jedna od najstrašnijih posljedica „prijateljstva“ jeste strah djeteta da bude sretno. Ako je majka nesretna, kćerka podsvjesno doživljava vlastitu sreću kao izdaju. Ako se otac nije ostvario, sin se boji zarađivati više od njega.

Zato toliko odraslih ljudi skriva od roditelja svoj imetak, prešućuje cijenu kupovina, ne govori o pobjedama. Jer prijatelj ne bi trebao patiti zbog tuđeg uspjeha, a roditelj je dužan radovati se njemu.

Dakle, pravilo je jedno: roditelj ne smije postati prijatelj svom djetetu.
Može biti blizak, pun ljubavi, pažljiv. Može slušati, podržavati, usmjeravati. Ali ne smije rušiti hijerarhiju.
Roditelj uvijek ostaje stepenicu iznad – ne da bi pritiskao, nego da bi držao okvir, davao orijentir.

Jer kada dijete gleda roditelje odozdo prema gore, ono uči poštovati. A kada ih gleda kao ravnopravne, prestaje u njima vidjeti one koji su mu dali život.

U davna vremena se govorilo: „Poštuj oca svoga i majku svoju, da ti dobro bude“.
U tim riječima nije riječ o slijepom klanjanju, nego o ravnoteži.

Poštovanje se rađa tamo gdje roditelji čuvaju svoju ulogu – da budu roditelji. I tada djeca, čak i kada odrastu, nose u srcu poštovanje, a ne umor.

Samo jedno pravilo. Ali upravo ono može spasiti od mnogih problema i pokloniti ono što je neprocjenjivo: poštovanje i zahvalnost vlastite djece.

​
​(Pripremila: Slavica Dević
www.uniqorner.com)

©Copyright