Prof. Sam Vaknin: "Za roditeljstvo bi trebalo da postoji licenca"

Prof. Sam Vaknin na svom YouTube kanalu detaljno obrađuje temu zašto bi za roditeljstvo trebalo da postoji licenca

Roditeljstvo se često posmatra kao prirodno pravo – čin koji dolazi spontano, kroz instinkt, ljubav i želju za produženjem vrste. ​

Međutim, u savremenom društvu sve se češće postavlja pitanje: Da li je roditeljstvo samo pravo ili bi trebalo da bude i odgovornost podložna određenim kriterijima? Jedan od najglasnijih savremenih zagovornika ove ideje je Prof. Sam Vaknin, psiholog, trenutno jedan od najvećih stručnjaka na polju patološkog narcizma i autor poznatog djela "Malignant Self-Love: Narcissism Revisited", knjiga koju bi svako ko se zanima za temu patološkog narcizma trebalo da pročita.

Prof. Sam Vaknin je opširno govorio o ovome na svom Youtube kanalu "Prof. Sam Vaknin", koji i sami možete potražiti i odslušati njegova detaljna predavanja, a mi ćemo ga u ovom članku i citirati.

Prof. Sam Vaknin tvrdi da roditeljstvo ne bi smjelo biti prepušteno slučaju, te da bi ljudi prije nego što dobiju dijete – baš kao što je slučaj sa vožnjom automobila ili nošenjem oružja – trebali imati neku vrstu licenciranja ili provjere sposobnosti.

U ovom članku ćemo detaljno razložiti ovu ideju iz više uglova – psihološkog, društvenog, etičkog i praktičnog.

1. Suština Vakninove tvrdnje
Prof. Sam Vaknin, poznat po svojim radikalnim, ali utemeljenim analizama ljudske psihe, smatra da je roditeljstvo jedno od najodgovornijih i najopasnijih zanimanja na svijetu – upravo zato što formira temelje buduće ličnosti. Činjenica je da mnogo psihičkih poremećaja, trauma i destruktivnih obrazaca ponašanja kod odraslih korijene imaju u djetinjstvu, a konkretno – u roditeljskim greškama, zanemarivanju ili zlostavljanju.

​"Ako želiš voziti motor, a kamoli kamion, treba ti dozvola. Ako želiš prodavati alkoholna pića, moraš imati dozvolu.
Ali ako želiš donijeti dijete na svijet i odgajati ga – ne treba ti ništa. Za roditeljstvo ne postoji provjera, testiranje, ispiti ni licenciranje. Čak i narcisi i potpuno opasni psihopate mogu imati djecu – i imaju ih.
Po mom mišljenju, roditelju kojem je dijagnosticiran narcistički poremećaj ličnosti trebalo bi uskratiti pravo na starateljstvo. Takvom roditelju treba dopustiti samo ograničena prava na posjete i njegu, i to pod nadzorom.
Evo i razloga:
Narcisi tretiraju djecu isto kao i odrasle. Oni posmatraju i djecu i odrasle kao izvore narcističke opskrbe, kao puke instrumente za vlastito zadovoljstvo.
Počinju idealizacijom djeteta, a zatim ga obezvrjeđuju u korist druge, sigurnije, poslušnije osobe.
Ovi ciklusi idealizacije i obezvrjeđivanja su traumatični i ostavljaju dugotrajne emocionalne posljedice koje dijete nosi u odraslu dob.
Narcisova nesposobnost da poštuje lične granice drugih stavlja dijete pod povećan rizik od zlostavljanja – verbalnog, emocionalnog, fizičkog, a ponekad i seksualnog.
Narcisova posesivnost i neselektivno ispoljavanje negativnih emocija – kao što su zavist i bijes – ometaju njegovu sposobnost da bude dovoljno dobar roditelj.
Narcisova sklonost ka rizičnom ponašanju, zloupotrebi supstanci, i raznim devijacijama – ugrožava dobrobit, pa čak i život djeteta.
Ako pojednostavimo – narcizam rađa narcizam.
Istina je da samo manjina djece narcističkih roditelja postanu narcisi, što može biti rezultat genetske predispozicije ili drugačijih životnih okolnosti (npr. nisu prvorođeni ili ih je odgajao očuh/maćeha).
Ali takođe je činjenica da velika većina narcisa potiče iz porodica sa jednim ili više narcističkih roditelja ili staratelja.
Brak narcisa posmatra dijete kao višeslojni izvor narcističke opskrbe. Dijete se smatra i tretira kao produžetak narcisa. Kroz dijete narcis pokušava da „izravna račune“ sa svijetom. Očekuje se da dijete ostvari neispunjene snove, želje i fantazije roditelja-narcisa.
Ovaj posredni život kroz dijete može se razviti u dva pravca: narcis se ili potpuno stapa sa djetetom ili razvija ambivalentan odnos prema njemu.
Zašto ambivalentan?
Ambivalencija proizlazi iz sukoba između narcističke želje da ostvari grandiozne ciljeve kroz dijete i patološke, destruktivne zavisti zbog uspjeha tog djeteta.
Narcis tjera dijete da uspije, postane poznato – a onda mu zavidi zbog tog uspjeha.
Alternativa je potpuna fuzija – dijete tada nema vlastiti život.
Da bi ublažio nelagodu uzrokovanu tom emocionalnom ambivalentnošću ili stapanjem, narcistički roditelj koristi razne mehanizme kontrole, koji se dijele na:
1. Mehanizme pokrenute krivicom:
„Žrtvovao/la sam život za tebe – duguješ mi.“
2. Mehanizme suovisnosti:
„Trebam te. Ne mogu bez tebe. Ne ostavljaj me.“
3. Mehanizme vođene ciljevima:
„Ti i ja imamo zajednički cilj koji možemo ostvariti samo zajedno.“
Mehanizme podijeljene psihoze (emocionalna uvezanost):
„Ti i ja smo protiv cijelog svijeta – ili barem protiv tvoje monstruozne majke/očeva. Ti si moja jedina prava ljubav.“
4. Eksplicitne metode kontrole:
„Ako ne poštuješ moja pravila, vrijednosti, uvjerenja, religiju, rasporede – kazniću te.“

Ova kontrola održava iluziju da je dijete produžetak narcisa.
Ali održavanje te iluzije zahtijeva ekstremne nivoe kontrole od roditelja i ekstremnu poslušnost od djeteta.
Takav odnos je simbiotski i emocionalno buran. Dijete se osjeća nelagodno, ne može izraziti bijes ni ogorčenost. A ipak ispunjava još jednu funkciju – postaje izvor narcističke opskrbe.
Ne može se poreći da u rađanju djeteta postoji iluzija besmrtnosti. Prirodna zavisnost djeteta u ranim godinama ublažava roditeljski strah od napuštanja i daje im osjećaj moći i svemoći.
Narcis obožava tu zavisnost. Voli se osjećati svemogućim i sveznajućim. I zato pokušava produžiti zavisnost djeteta.
Dijete tako postaje krajnji sekundarni izvor narcističke opskrbe – uvijek prisutan, divi se roditelju, pamti trenutke njegove veličine i stalno ih prepričava.
Zbog želje da bude voljeno, dijete se može emocionalno ucjenjivati da stalno „daje“.
Za narcisa, dijete je ostvarenje sna – ali samo u najegoističnijem smislu.
Kada dijete „iznevjeri“ glavnu obavezu – da stalno opskrbljuje roditelja pažnjom – emocionalna reakcija roditelja je surova i razotkrivajuća.
Narcisova ljubav je uslovljena. Nema opskrbe – nema ljubavi.
Kada roditelj-narcis izgubi interesovanje za dijete, tada se otkriva prava priroda ovog patološkog odnosa.
Dijete biva potpuno objektivizirano i odbačeno. Narcis reaguje agresivnim riječima, psihološkim zlostavljanjem, pa i fizičkim nasiljem.
Pokušava „uništiti“ stvarno, neposlušno dijete i zamijeniti ga verzijom koja mu je podložna i poslušna.
Narcis bi najradije da dijete zauvijek ostane dijete."

- PROF. SAM VAKNIN

Vakninova ideja o “licenci za roditeljstvo” ne znači doslovnu zabranu rađanja, već uvođenje obrazovnih, psiholoških i etičkih priprema za one koji žele postati roditelji – slično kao što učitelji, terapeuti ili doktori prolaze obuku prije nego što rade s ljudima.

2. Psihološka osnova: Djeca ne biraju svoje roditelje
Jedna od temeljnih moralnih istina jeste da djeca ne biraju gdje će se roditi, niti kome. U tom smislu, svaki roditelj ima moć da oblikuje um, emocije i karakter jednog ljudskog bića. Ako ta moć padne u ruke emocionalno nezrelih, nasilnih, narcisoidnih ili neodgovornih ljudi – dijete može izrasti s dubokim emocionalnim oštećenjima.

Vaknin upozorava da mnogi ljudi postaju roditelji:

• da bi popunili vlastitu prazninu
• da bi kontrolisali drugo biće
• iz pritiska sredine
• iz nesvjesnih neurotičnih motiva

​
Roditeljstvo bi, prema njemu, trebalo biti svjestan, odgovoran čin, a ne posljedica neplanirane trudnoće ili lične nesigurnosti.

3. Društvene posljedice lošeg roditeljstva
Loše roditeljstvo nije samo lični problem. Ono stvara lanac negativnih posljedica za cijelo društvo:

• Povećanje mentalnih poremećaja kod djece i adolescenata
• Porast nasilja i kriminala
• Nemogućnost stvaranja zdravih odnosa u odrasloj dobi
• Generacijsko prenosenje trauma i zlostavljanja

Drugim riječima, loši roditelji stvaraju nefunkcionalne članove društva, a društvo zatim troši ogromne resurse da te posljedice „liječi“ – kroz zdravstvo, pravosuđe, socijalne službe itd.

4. Etika licenciranja roditeljstva – između prava i odgovornosti
Ideja licenciranja roditeljstva neizbježno otvara i etička pitanja: Ko bi odlučivao ko je „dovoljno dobar“ da bude roditelj? Da li bi se time kršila osnovna ljudska prava? Postoji li opasnost zloupotrebe sistema?

Prof. Sam Vaknin priznaje te rizike, ali naglašava da već danas postoje brojni zakonski okviri koji ograničavaju ljudska prava zarad zaštite drugih – npr. pravo na vožnju je ograničeno zbog sigurnosti saobraćaja, pravo na posjedovanje oružja je strogo regulisano, pravo na skrbništvo nad djecom može biti oduzeto ako se procijeni da roditelj ugrožava dijete.
U tom smislu, licenciranje roditeljstva ne bi bilo ukidanje prava, već oblik njegove odgovorne primjene.

5. Praktična rješenja – šta bi “licenca” mogla značiti?
U stvarnosti, uvođenje formalne “dozvole za roditeljstvo” bilo bi teško izvodljivo i izazvalo bi ogroman društveni otpor. 

Međutim, Vaknin i mnogi savremeni psiholozi nude kompromisna i konstruktivna rješenja:

• Obavezna edukacija o roditeljstvu u školama
• Mladi bi još u srednjoj školi trebali učiti o emocionalnim potrebama djece, razvoju ličnosti, komunikaciji i zdravom odgoju.
• Psihološka podrška budućim roditeljima
• Prije rođenja djeteta, budući roditelji bi mogli prolaziti kroz psihološko savjetovanje koje ih priprema za realnosti roditeljstva.
• Veća zaštita djece u sistemu
• Brža i efikasnija reakcija na slučajeve zanemarivanja, emocionalnog zlostavljanja i porodičnog nasilja.

Podsticanje emocionalne pismenosti
Društvo bi trebalo ulagati u emocionalni razvoj građana – jer samo emocionalno zrele osobe mogu odgojiti zdravu djecu.

6. Zaključak: Roditeljstvo kao najvažniji "posao" na svijetu
Prof. Sam Vaknin ne tvrdi da treba ukinuti pravo ljudi da imaju djecu, već skreće pažnju na ozbiljnost roditeljske uloge. Dijete nije igračka, niti produžetak ega – ono je novo, osjetljivo ljudsko biće čiji će život zavisiti od tuđe sposobnosti da voli, vodi i zaštiti.

Ako društvo ulaže toliku energiju u kontrolu vozača, graditelja, doktora – zašto ne bi isto uradilo i kada je u pitanju najveći zadatak: oblikovanje budućih generacija?

Možda nikada nećemo imati pravu “licencu za roditeljstvo”, ali možemo raditi na tome da svako dijete ima roditelja koji zna ne samo kako da ga hrani i obuče, već i kako da ga voli, razumije i podigne u zdravu osobu.

​
REFERENCE:
YouTube kanali Prof. Sam Vaknin i Sam Vaknin's Musings

NAPOMENA:
Prof. Sam Vaknin je vodeći autoritet u oblasti patološkog narcizma/psihopatije/Klaster B poremećaja i autor knjige: "Malignant Self-Love: Narcissism Revisited". Knjigu možete poručiti preko Amazona.
Prof. Sam Vaknin često drži predavanja po Evropi, uključujući i Balkan, i ukoliko ste zainteresovani, možete prisustvovati. 

Obrada:
WWW.UNIQORNER.COM