Prvi neprijatelj djetetu je neizliječeni roditelj

Uloga roditelja u razvoju djeteta tradicionalno se posmatra kroz prizmu zaštite, ljubavi i podrške.

No, isto tako je neizostavno razumjeti da roditelj, kao čovjek, nosi vlastite rane, traume i nezavršen emocionalni „posao“. Kada ti unutrašnji konflikti ostanu neprepoznati ili potisnuti, oni se – svjesno ili nesvjesno – prenose na dijete. Tako neizliječeni roditelj postaje prvi, možda i najuporniji neprijatelj djeteta: ne nužno zlonamjeran, ali svakako onaj čija nerazriješena bol izravno oblikuje djetetovu sliku o sebi, drugima i svijetu.

​1.  Transgeneracijski prenos traume
Psihologija već decenijama govori o transgeneracijskoj traumi – fenomenu u kojem se emocionalni pečat teških iskustava prenosi na naredne generacije.

Ratovi, siromaštvo, porodično nasilje ili kronični stres ostavljaju trag u roditeljskoj psihi, a djeca taj trag osjećaju kroz poruke koje nisu nužno izrečene riječima nego se prenose neverbalno: kroz napetost, strahove, prezaštićivanje ili pak rigidnu strogoću.

„Šuti, da te ne čuju!“, „Budi zahvalan, mogao bi ostati bez ičega!“, „Ne vjeruj nikome!“ – rečenice koje možda imaju korijen u stvarnom traumatskom iskustvu roditelja, ali za dijete postaju okovi koji ga sprječavaju da se otvoreno razvija.

2.  Emocionalna nepismenost i projekcija
Roditelj koji nikada nije naučio prepoznati, imenovati i regulisati svoje emocije teško da to može naučiti dijete. Umjesto toga, javlja se projekcija: roditelj u djetetu vidi vlastite strahove, neuspjehe i neostvarene ambicije.

Prezaštitnički stil često skriva roditeljski strah pred svijetom.
Perfekcionistički pritisak može biti maska roditeljeve neostvarene želje za priznanjima.
Hladna distanca ponekad je rezultat roditeljske uvjerenosti da je pokazivanje emocija znak slabosti.
Dijete odrasta vjerujući da su ti obrasci „normalni“, a istinski osjećaji ostaju zbunjeni i potisnuti.

3.  „Parentifikacija“: kada dijete postane roditelj svom roditelju
U porodicama s emocionalno ranjenim roditeljem često dolazi do parentifikacije – procesa u kojem dijete preuzima odrasle uloge. Ono postaje slušatelj, tješitelj, posrednik ili čak financijski oslonac. Iako dijete naizgled dobija „moć“, u stvarnosti plaća cijenu gubitka djetinjstva: nema prostora za igru, spontanost, istraživanje sebe.

4.  Posljedice po mentalno zdravlje djeteta
1. Nisko samopouzdanje – dijete internalizira poruku da nikad nije „dovoljno dobro“.
2. Anksioznost i depresija – stalna tenzija, osjećaj odgovornosti za tuđe emocije.
3. Poremećaji u vezivanju – strah od intimnosti ili pretjerana ovisnost o drugima.
4. Samokažnjavajući perfekcionizam ili, s druge strane, otpor prema bilo kakvim pravilima.

Brojne studije pokazuju da djeca iz disfunkcionalnih okruženja imaju veći rizik za kasnije poremećaje upotrebe supstanci, samopovređivanje ili problematične partnerske odnose.

5.  Kako „izliječiti“ roditelja – i time zaštititi dijete?

1.  Psihološka edukacija i terapija
– Normalizirati odlazak psihologu / psihoterapeutu.
– Razumjeti vlastite obrasce, naučiti tehnike emocionalne regulacije.

2.  Samoopservacija i introspekcija
– Pisanje dnevnika, meditacija, mindfulness; prepoznavanje okidača.

3.  Podrška zajednice
– Grupe roditelja, radionice, škole roditeljstva, sistemska podrška – jer „potrebno je selo da odgoji dijete“.

4.  Postavljanje granica
– Naučiti da „voljeti dijete“ ne znači ispunjavati sve njegove želje, ali ni gasiti njegove emocije.

5.  Model „dovoljno dobrog“ roditeljstva (D. W. Winnicott)
– Perfekcija nije cilj; ključ je autentičnost i spremnost na učenje iz pogrešaka.

6.  Uloga društva i institucija
Školski sistem, zdravstvene i socijalne službe moraju prepoznati znakove roditeljske nefunkcionalnosti:

• Rano prepoznavanje (pedijatri, učitelji) i upućivanje na stručnjake.
• Prevencija nasilja kroz edukaciju o pozitivnoj disciplini.
• Ekonomijska podrška obiteljima u riziku – stres zbog siromaštva lako prerasta u emotivni teret.
• Kada društvo ulaže u mentalno zdravlje roditelja, zapravo ulaže u budućnost čitave populacije.

Roditelj ne mora biti zlostavljač da bi postao „prvi neprijatelj“ djetetu; dovoljno je da ostane zarobljen u vlastitim neiscijeljenim ranama. Neizliječeni roditelj prenosi tihi "virus" nerazriješene boli, a dijete, u svojoj ranjivoj ovisnosti, postaje nenamjerni nositelj tog tereta u odraslu dob.

Najplemenitiji čin roditeljstva nije samo „dati život“, nego iscijeliti vlastiti – kako bi taj život mogao napredovati slobodno, bez okova transgeneracijske patnje.  Kada roditelj preuzme odgovornost za svoje rane, tada prestaje biti neprijatelj i postaje ono što dijete istinski treba: sigurna baza iz koje se može poletjeti u svijet s povjerenjem i ljubavlju.

PROČITAJTE TAKOĐE:
1. Prof. Sam Vaknin:" Za roditeljstvo bi trebalo da postoji licenca"
2. Izliječite svoje emotivne traume prije nego dobijete djecu
​

(Autor: Renata Bondarenko, psiholog i psihoterapeut
www.uniqorner.com)

©Copyright