Roditelji daju ono najbolje i najvrednije u datom trenutku, ma koliko malo se to činilo

Jedna žena je došla u svoje rodno selo nakon smrti svog oca. Nije bila u rodnoj kući mnogo godina, imala je drugi dom i drugačiji život. U velikom gradu, daleko od sela. ​

U gradu se udala i rodila kćer. Tamo je sredila svoj život i nije imala želju za povratkom u radničko selo na sjeveru. Otišla je od kuće sa šesnaest godina da se prvo školuje. Živjela je sa ostalim djevojkama u studentskom domu i uživala u slobodi i velikom gradu.

Roditelji su joj rijetko pisali. Ponekad su joj slali malo novca. Nisu ni imali puno. I slali su joj pakete sa suvim divljim jabukama, jeftinim bombonima i konzervama čorbe. Roditelji su joj bili siromašni i njeno djetinjstvo je prošlo u oskudici. Bez dobrih poklona, ​​bez dječjih zabava, bez raskošnih torti sa rođendan. Uveče bi porodica sjela sa svijećama kada nije bilo struje. I nisu kitili novogodišnju jelku. Jelke su rasle odmah pored kuće. Zašto ih uvlačiti u kuću? Stavili bi neku šljokicu, lopticu, neki ukras na jelku vani...
Bili su to ljudi čiji je cijeli život prošao u napornom radu. Otac je radio u rudniku. A onda su prestali da plaćaju radnike devedesetih godina. I djevojci je bilo drago što je otišla. Nije joj bilo dosadno samoj. Nije bila navikla na nježnost. Psiholog joj je kasnije objasnio da je imala teško djetinjstvo. Roditelji joj nisu dolazili u posjetu, jer to je bilo je daleko i skupo, a ona ih je posjećivala samo jednom, kada je njena ćerka napunila tri godine. A šta raditi u zabačenom kraju, na sjeveru, u tom jadnom selu? Dosadno je i teško u siromašnom stanu sa roditeljima. Sa njima nije imala o čemu pričati. Dok je ljuljala dijete u krilu, slušala je priče o rodbini i teškom životu, o bolestima...Bilo joj je teško, nije izdržala i nedelju dana kasnije vratila se u grad. 

A onda je njen otac umro. I morala je opet poći do porodične kuće. Majka je sjedila u kuhinji i nije plakala. Gledala je kroz prozor u tmurni pejzaž: zima, drveće bez lišča, jele u snijegu... Žena je otvorila orman, tražila kakav ogrtač, ali u žurbi ništa nije uzela. No, u ormanu je spazila jednu haljina. Da, to je bila njena maturska haljina! Nekada davno bijela, ali sada izblijedjela i žućkasta.  Otvorena na leđima, sa porubom od čipke i pojasom sa mašnom. Elegantna haljina, tada je bila "šik" stvar. Tata joj je kupio ovu haljinu za maturu. Haljina je tada koštala jako puno. Oni su bili siromašna porodica, ali joj je ipak kupio haljinu. Roditelji su stajali na maturi, stari, strogi, ozbiljni... stajali su i gledali svoju kćer. U njihovim očima je bilo divljenja. I ljubavi. A haljina joj je predivno stajala. I evo je sada ta haljina, požutjela kao jesenji list. Ostala je kod kuće, nije je ponijela sa sobom u grad. I tu je ostala cijeli vijek, taj dokaz roditeljske ljubavi. 

Roditelj daje ono najbolje i najvrednije što ima u tom trenutku. Ne može dati više, ako nema više. Roditelj može pokloniti nešto i uputiti nespretne, ali ljubazne riječi, i utjehu kada dijete padne i povrijedi koljeno, i papirne čamce u izvorskom potoku, ili čokoladicu kupljena za poslednje pare... Ili haljinu... Roditelju su tada ovoj djevojci pružili ono što su imali. Pružili su sve, iako su bili siromašni i imali tako malo...
Žena je briznula u plač pored ormana, iako nikada nije plakala. A onda je počela da plače na sav glas, kao dijete. Mama je došla iz kuhinje. Zagrlila ju je svojim rukama ogrubjelim od rada, počela je ljuljati, tješiti i milovati po leđima. Stajale su tako nijemo. Jer ionako je sve bilo jasno. Svoju ljubav možete izraziti ne samo lijepim i pametnim riječima, već ćuteći i grleći jedni druge. To će utješiti ranjeno srce.


(Autorka: Ana Kirjanova
prevod i obrada: www.uniqorner.com)