Samo nas bliski ljudi mogu izdati, jer im najviše vjerujemo

​​Samo nas naši bliski ljudi izdaju. Zato što se ne oslanjamo na strance. Ne očekujemo ništa od stranaca. Ne držimo svoje duše širom otvorene pred strancima. I ne otkrivamo svoje najveće tajne strancima.

Samo pred bliskim ljudima dozvoljavamo sebi da budemo potpuno otvoreni i ranjivi, eksponiramo se doslovno i figurativno, vjerujemo im i ne očekujemo ništa.
Najbolnija izdaja, naravno, povezana je sa ličnim odnosima, kada ste u vezi.

Postoji li lijek za ovu duševni bol? Ne postoji način da je "utopite" na brzinu. Morate živjeti sa njom neko vrijeme. Buditi se i zaspivati sa njom. Rane od izdaje teško se zacjeljuju jer su obično veoma duboke. I možete bolovati dugo vremena.

Osjećaj izdaje se rađa tamo gdje postoji obmana. Kada ljudi raskinu, to naravno boli. Ali lakše im je preživjeti kada nema laži. Kada vas nisu mučile sumnje i strahovi dugo vremena.
Kako se to dešava? U početku postoji osjećaj da nešto nije u redu. To je neobjašnjivo i to se nekako osjeća "u zraku".
“Nešto nije u redu” je faza u kojoj počinju sumnje.
Ovo je faza preliminarnog mučeništva.

Ovaj period mučeništva je iscrpljujući i crpi vam svu snagu. A želite samo jedno - saznati istinu. I duboko u duši želite istinu koja će vam donijeti olakšanje, ali vas neće dokrajčiti u potpunosti.

A dešava se da nema perioda mučeništva. I čini se da izdaju ništa nije nagovještavalo. Jednostavno nađete fotografije na nečijem telefonu... ili nečiji predmet u autu... ili lično uhvatite osobu u prevari, pa mu/joj ispričate kada se neočekivano vrati kući. Ovo se često dešava.
I to je kao udarac u stomak. Kako preživjeti?

Ideja koja se promoviše da “drugi nije naše vlasništvo, a drugi može da radi šta hoće” nije nimalo utješna. Naravno da niko nije naše vlasništvo i da može da radi šta god hoće, ali trebalo je napraviti izbor. Odlučiti i uozbiljiti se, ne sjedjeti na dvije stolice. Nikada nikome nije dato pravo da nekažnjeno povrijedi drugog. A mentalni bol je jednak fizičkoj boli. 

Onaj ko izda griješi. Nema krivice na strani onoga ko je izdan. Jer šta je nedostajalo? Izdajica nema poštenja, poštovanja ni morlanog kompasa. Ni hrabrosti. Osoba koja izda drugoga je varalica. To znači da je kukavca.

Dešava se da osoba izda i pati. Stidi se nakon izdaje. No, da li je to opravdava u ovom slučaju?
Ako lopov sam dođe u policiju i pokaje se, kazna će mu biti smanjena. Ali ako ne dođe, a nikada nije uhvaćen na djelu?

Ne izdajte, sačuvajte dostojanstvo onoga sa kojim ste nedavno dijelili tanjir i postelju. A ako ste izdali i istinski zažalili, živite sa tim, patite sami, ne dijelite ovaj teret sa svojom drugom polovinom, neka živi u miru, sami ćete se nekako snaći. Pokajte se, poboljšajte sebe, iskupite se za svoj grijeh.

Nema potrebe da gazite tuđa osjećanja, nema potrebe da ubijate njihov osjećaj sopstvene vrijednosti, i što je najvažnije, ne ubijajte njegovu vjeru u nešto sveto, svijetlo i ​​dobro.

Ako želite da odete, idite. Ali uz poštovanje prema drugome, čuvajući njegovo dostojanstvo.
Da, to će boljeti. Ali kada oni sami čuvaju svoje dostojanstvo i vi čuvate drugih, to je moćno. Lakše je preživjeti na ovaj način.

Možda u stvarnosti nije sve tako lako učiniti. U stvarnosti možete naići na optužbe, bezobzirnost, uvrede, poniženja i osjećaj krivice, beskorisnost, napuštenost i odbačenosti.

Kako preživjeti izdaju? Svaka osoba doživljava ovu trauma na svoj način.
Najvažnije je shvatiti, a priori, da ni na koji način niste zaslužili da se prema vama loše postupa. Ako ste optuženi za ovo, nemojte vjerovati. Problem niste vi, problem je druga strana.

Ako prolazite kroz traumu izdaje i smatrate da vam je potrebna pomoć, nemojte se ustručavati da zamolite svoju porodicu i prijatelje za pomoć i podršku. Ako je potrebno, uvijek se možete obratiti stručnjaku.
​

(Pripremila: Martina Petruhin
www.uniqorner.com)

©Copyright