Savjest obično ne muči one koji su krivi: o ljudskoj podlosti

Jeste li primijetili koliko se jako uvrijede ljudi koji upadnu u jamu koju su kopali za vas? Zanimljivo, ali u toj jednostavnoj slici skriva se cijela suština ljudske podlosti: nekome je povrijediti drugoga gotovo navika, dok je za žrtvu to šok, kao da se srušio cijeli svijet.

Gotovo svako od nas se barem jednom susreo s tim. Čini se da je sve jasno: prevarili su te, izdali, podmetnuli ti. I odmah se javlja misao – kako neko može biti toliko podao? Ali evo paradoksa: za podlaca to uopšte nije podlost. Za njega je to normalan, „prirodan“ način života.

Akademik Dmitrij Lihačev je pisao:
„Kod Belinskog u pismima, koliko se sjećam, ima jedna misao: nitkovi uvijek odnose pobjedu nad poštenim ljudima zato što se oni ophode prema poštenim ljudima kao prema nitkovima.

A pošteni ljudi, trpeći i pateći, nastavljaju da se ophode prema nitkovima kao prema poštenim ljudima. Glupi ne voli pametnog, neobrazovani – obrazovanog, nevaspitani – vaspitanog i tako dalje. I sve to prikrivaju frazama: ‘Ja sam jednostavan čovjek…’, ‘ja ne volim mudrovanja’, ‘živio sam svoj život i bez toga’, ‘sve je to od đavola’ i slično. A u duši – mržnja, zavist, osjećaj sopstvene inferiornosti.“
​
Zar ovo nije velika životna istina? Nekad gledaš čovjeka i misliš: „Kako je moguće da tako otvoreno pokazuje zlobu, zavist, zluradost?“ A onda shvatiš – za njega je to norma, njegova realnost, i on iskreno vjeruje da je svijet baš tako uređen.

Podlost i glupost: razlika je očigledna
Često ljudi miješaju podlost s glupošću. Ali tu je sve jednostavno:
„Uvijek opraštajte ljudsku glupost – jer ona nije namjerna, ali nikada, baš nikada ne opraštajte ljudsku podlost – jer je ona uvijek namjerna“, – Tatjana Bičkova.

„Glupost je teško shvatiti, ali se može oprostiti. Podlost se može shvatiti, ali je ipak glupo opraštati“, – Mihail Mamčič.

Glupost izaziva osmijeh, ponekad i sažaljenje. Podlost – bijes, stisnut u pesnicu, namjerna želja da se udari tamo gdje najviše boli. I da, najčešće ona dolazi od onih koji uopšte ne znaju da se raduju tuđoj sreći.

Erih Marija Remark je jednom rekao: „Čudna stvar. Najprirodnije stvari čovjeka natjeraju da pocrveni, a podlost – nikada.“
Ovo je uvijek bilo i ostalo iznenađujući fenomen: čovjek pocrveni od stida, ali nikad od toga što je učinio nešto odvratno. Strašno? Pomalo. Ali zanimljivo je posmatrati kako je svijet oko nas baš tako uređen – surov, ali logičan.

„Jednostavni“ ljudi i „složeni“ podlaci
Nekad se čini da se cijeli svijet dijeli na dvije kategorije:
1. Ljudi koji znaju činiti podlosti, ali ih ne znaju prikriti.
2. Ljudi koji znaju činiti podlosti majstorski i potpuno neprimjetno.

„Možeš se smiješiti i biti podlac“, – Vilijam Šekspir.
I to je jedna od najgorčih životnih lekcija: dobri, otvoreni ljudi često postaju žrtve lukavih i podmuklih.

Indira Gandi je jednom primijetila: „Iskustvo me je naučilo da ako ljudi rade nešto protiv tebe, na kraju će ti to ići u korist.“
Ponekad je to istina: uvreda nas čini opreznijima, uči nas da držimo distancu, da biramo okruženje. Ali kako je teško proći taj put bez suvišnih rana.

Nevidljivi mikrobi podlosti
Podlost je poput mikroba. Ne vidiš ga, ali posljedice se osjete odmah:
„Podao čovjek je kao mikrob – ne vidiš ga, ali pravi gadosti“, – Ljubov Istomina.
„Poštenog čovjeka lako je prepoznati po tome koliko nespretno čini podlosti“, – Mihail Žvanecki.

Da, ponekad podlac izgleda sasvim prirodno, gotovo kao normalan čovjek. Ali dovoljno je samo da se okreneš na sekundu – i eto ga s udarcem u leđa.

„Udarac u leđa najčešće zada onaj koga svojim grudima pokrivaš.“
I to je istina koju je teško prihvatiti: oni kojima vjeruješ mogu biti najopasniji.

Savjeti za život: kako živjeti među podlima
Život nas uči jednostavnom, ali gorkom zakonu:
„Ne kopaj drugome jamu. Upašćeš, a sam se iz nje nećeš izvući“, – Natalija Rozbicka.
„Kada bacaš blato na čovjeka, sjeti se – do njega možda i ne stigne, ali će na tvojim rukama ostati“, – Omer Hajam.

I dodajmo još malo svakodnevnih zapažanja: ponekad oni koji „plivaju plitko“ najčešće mute vodu. Oni su poput malih vrtloga, naizgled bezopasni, ali uvlače sve oko sebe u haos.

„Najčešće vodu muti onaj ko plitko pliva“, – autor nepoznat.

I još jedna važna lekcija koja dolazi s iskustvom:
„Najvažnije poslije doživljene podlosti nije umijeće zaboraviti, već umijeće nastaviti vjerovati da nisu svi ljudi isti“, – autor nepoznat.

Da, nekad poželiš da se zatvoriš, sakriješ od svih i da nikome više ne vjeruješ. Ali svijet je takav da se među podlima i pokvarenima uvijek nađu oni koji znaju iskreno voljeti, cijeniti, radovati se tuđoj sreći.

„Voljeti znači štititi svog voljenog, čak i ako se pobuniš protiv cijelog svemira. Voljeti znači umjeti oprostiti sve, osim podlosti i izdaje.“
I to je, možda, ključni trenutak: ljudska podlost najjače rani kada je namjerna. Ljubav, povjerenje, iskrenost – to je ono što život čini stvarnim, a ne pozornicom lukavih manipulacija.

„Savjest obično muči ne one koji su krivi“, – Erih Marija Remark.
I da, to je bolno. Ali spoznaja toga je prvi korak ka slobodi. Slobodi da biraš ljude oko sebe, slobodi da se smiješiš svijetu, čak i kad neko pokuša da te udari u leđa.


​(Pripremila: Slavica Dević
www.uniqorner.com)

©Copyright