Sitne prestupe ćete zaboraviti, ali veliko zlo se ne zaboravlja

Misle da smo se uvrijedili, da izbjegavamo sukobe iz kukavičluka. I zato se pozdravljaju sa nama kao da ništa nije bilo ako se slučajno sretnemo. I mi im pružamo ruku.

Misle da smo glupi, da nismo razumjeli uvredu ili niski čin. Misle da nije stiglo do nas, pa se pozdravljamo mirno i smiješimo se.
Misle da lukavo gajimo ljutnju i čekamo pravi trenutak da se osvetimo. Misle da zato licemjerno klimamo glavom kada se sretnemo i pravimo se prijateljski raspoloženi.

Jedna gospođa je na jednoj društvenoj mreži pisala gadne stvari o jednom piscu. Širila je glasine i klevetala. I ostavljala je ružne komentare ispod njegovih tekstova. Bila je ljubomoran na njegov uspjeh. A onda se u hodnicima redakcije jednog magazina suočila licem u lice sa ovim dobrodušnim čovjekom kada je donijela svoje pjesme. Nadala se da će biti objavljene. I to se odjednom srela, licem u lice. Bila je postiđena, počela je da se kreće prema izlazu krišom, postrance...
Pisac ju je pozdravio i prijateljski ju je počeo ispitivati ​​o njenom poslu. Izgled dame bio mu je odnekud poznat. Ali se nije sjećao ko je ona. 
Nije je se sjećao.

A, znate, ni ja se ne sjećam nijednog takvog slučaja. Vjerovatno se ni vi ne sjećate. Sjećamo se onih koji su nanijeli istinsku štetu nama ili našim najmilijima. U našem sjećanju takvi ljudi ostaju zauvijek, da bismo izbegli slične greške u budućnosti. Da nas podsjeti da ne treba da im vjerujemo i da se držimo dalje od njih.

Čovjek zaboravlja sitno zlo. I ne sjeća se "male" osobe koja je to izazvala, čak i ako je u početku bio ljut na tu osobu. Neizražajna slika se briše iz memorije.

O tome je pisao i filozof Kami: mi ih se ne sjećamo. A jedan antički filozof, kao odgovor na izvinjenje prestupnika na kojeg je slučajno naišao, slegnuo je ramenima i rekao: "Ne sjećam te se!"

Oni zaista žele da budu upamćeni. Oni su ti koji su izazivali, ali u našem umu su nebitni. Ignorišemo ih.
Ili se pozdravimo i idemo dalje. Možemo čak i nastaviti razgovor i nasmijati se. A oni onda smišljaju objašnjenja za ovakvo naše ponašanje: kukavičluk, glupost, licemjerje - jer su shvatili da su potpuno nebitni za nas i naš život. Jer nisu postigli cilj.

Iako duboko u sebi dobro znaju da ih jednostavno ne pamtimo. Kao što se većina ljudi ne sjeća insekta koji ih je ugrizao ili kamena o koji su se spotaknuli i pali, lokve u koju su ugazili, ili goluba koji im je upropastio odijelo. Golub kao golub, kamen kao kamen, lokva je poput stotina sličnih lokvi. Moramo dalje, ne možemo traćiti vrijeme na nebitne osobe. I ne treba trošiti svoju mentalnu energiju prisjećajući se malih, nebitnih i zlih ljudi.

Ali veliko zlo se ne može zaboraviti. A takođe ne možemo zaboraviti ni onoga ko ga je izazvao, čak i ako smo mu oprostili. Ubod komarca ili kopriva će se brzo zaboraviti, ali ujed zmije ostaje zauvijek zapamćen.

I nema smisla sastavljati u našem sjećanju "spisak" sitnih zavidnika i prestupnika - ovo je beskorisan i naporan zadatak. Moramo dalje. Ne zatrpavajte svoju memoriju sitnim stvarima. A ono krupno što vam se desilo zadržite - jer to je bila lekcija koja nikada više ne treba da se ponovi.
​

(Autorka: Ana Kirjanova
www.uniqorner.com)

​©Copyright